Oko sredine aprila 1876. započele su velike ratne operacije u Hercegovini i prema Crnoj Gori. Turci su bili sakupili čitavu armiju od trideset hiljada ljudi i šezdest topova kojom je komandovao vrlo vješt general Muktar-paša, vanbračni sin pokojnog sultana Abdul Aziza. Tom prilikom, ustanici, kojima su se pridružili i mnogi Crnogorci, opkolili su nikšićku tvrđavu.
Muktar-paša je krenuo 25. aprila u akciju ne bi li deblokirao tvrđavu i snabdio je zalihama. Potom su uslijedili veliki okršaji u klancu Duga i na Presjeci tokom noći 27. i 29. aprila. Šest hiljada ustanika zau-zelo je rovove u taboru Muktar-paše. Leševi tuskih vojnika ležali su nagomilani po dolini, van i unutar rovova. Čak je i nekoliko paša poginulo. Ustanici su, pak, izgubili dvanaest barjaka, dosta konja i dvije hiljade pušaka. Turci su gonjeni sve do Guca.
Na Cetinje je tada stigao ustanički izvještaj koji se završavao riječima: "Pobijedili smo! Samo hrabro! Za Boga, Otadžbinu i Slobodu!"
Došao je bio trenutak da se sablja isuče iz svojih korica. Knjaz Nikola je u svom proglasu još jednom podsjetio na palo srpsko carstvo na Kosovu te je sada opasao mač Dušana Silnog, tj. mač slavodobitnog Nemanjića koji je prije nekoliko stoljeća doveo Srbe pod zidine Konstantinopolja. Taj isti mač koji su Rusi pronašli 1829. u jednoj džamiji u Drenopolju (Jedrenu-napomena redaktora), knjazu Nikoli je poklonio sam ruski car prije sedam-osam godina. Na oštrici mača urezane su u zlatu riječi: Dušan, Car Srba.
Na ovoj granici knjaz je raspolagao uz svoje snage i ustanicima od šest hiljada Hercegovaca. Tako su se nakon mnogo vjekova po prvi put našli Crnogorci i Hercegovci pod zajedničkom komandom knjaza. A tih nekoliko hiljada ljudi raspoređenih na istaknutim položajima vredjelo je kao sto hiljada vojnika. U to se uvjerio i sam Muktar-paša nakon dva mjeseca ratovanja, kada je ostao bez svojih generala i vojnika koji su svi izginuli u bitkama kod Duge, Gacka i Vučjeg dola. Samo se spasio Osman-paša koji je odveden na Cetinje pošto je zarobljen sa dvije hiljade svojih vojnika i cjelokupnom artiljerijom. Čim je početkom jula knjaz stigao u Hercegovinu, digli su se svi gradovi proglasivši ga svojim jedinim gospodarom. Čak su ga lijepo dočekali i muslimani u većini varoši jer im je on stavio do znanja da mu je namjera da im ostavi punu slobodu vjeroispovijesti.
Ovaj ratni pohod, koji je trajao skoro tri godine, budući da se završio tek u zimu 1878. crnogorskim osvajanjem Bara i Ulcinja, predstavljao je neprekidni niz pobjedničkih bitaka u kojima su Crnogorci, iako brojno slabiji, do nogu potukli jednu za drugom moćne turske vojske kojima su neprekidno pristizala pojačanja. U jednom trenutku, Turska je protiv ove male kneževine bila angažovala oko sto dvadeset hiljada vojnika. Knjaz je na početku vojne kampanje podijelio sve svoje snage na dvije vojske. Jedna, daleko brojnija, operisala je na sjeveru Hercegovine, a nakon pobjede na Vučjem dolu prepustio je svom tastu Petru Vukotiću da njome rukovodi. Druga vojska, koja je brojala oko šest hiljada vojnika, ratovala je na jugu zemlje pod direktnom komandom knjaževog rođaka Boža Petrovića, koji je, inače, sadašnji predsjednik vlade. I on je izveo čuvodišne podvige u više navrata sukobljavajući se i nanoseći poraze desetostruko jačim snagama od onih kojima je on raspolagao.
Od svih ostalih bitaka posebno je vrijedna pomena čuvena bitka na Vučjem dolu u kojoj je knjaz Nikola pokazao da je strateg prvog reda. Naime, preuzevši lično komandu nad svojim trupama, uspio je da pregazi jednu za drugom prvo vojsku Selim-paše, a potom i onu Osman-paše. Ovaj posljednji paša je poginuo na bojištu od crnogorskog handžara dok je Osman-paša zarobljen.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
