Kako bi lik i djelo Dragoljuba Jovanovića prikazao u što negativnijem svijetlu, Đilas je posegao za metodom upotrebe prošlosti. Naime, dokazivao je da Jovanović nikada nije sarađivao sa komunistima, da je prije rata bio lažni opozicionar i da je lažno robijao (u poređenju sa njima komunistima), kao i da je politički sekundirao vlastima tako što je izjavljivao da se "čitav cilj njegove aktivnosti sastoji u tome – da otvori dućan na suprotnoj strani ulice, u onom selu gdje komunisti otvore dućan". Takvu politiku, po Đilasu, Jovanović vodi i danas.
I pored izvjesne saradnje koja je postojala 27. marta 1941, Đilas je tvrdio da je i u tom slučaju Dragoljub Jovanović pokazivao defetizam i malodušnost tvrdnjama da je "sve to iluzorno i uzaludno i da nastaje mrak od deset godina". Za vrijeme rata, podsjeća Đilas, Jovanoviću se gubi svaki trag, a poslije oslobođenja Beograda javlja se s bradom do pojasa. Tada Dragoljub Jovanović počinje nezasluženo da prisvaja oslobodilačke tekovine, sa mišljenjem da borbu protiv okupatora "treba pripisati Komunističkoj i Narodno-seljačkoj stranci i dvojici ljudi u tim partijama – maršalu Josipu Broz Titu i njemu". Đilas je naglasio da mu takvo poređenje između Tita i Dragoljuba Jovanovića "liči na poređenje između sokola koji je, vodeći našu Armiju, obišao sva sela i planine Jugoslavije podižući ustanak, i na životinje koje se ne kreću u takvim visinama, nego puze, a čija imena u ovome domu neću da spominjem". [...]
Đilas je bio odsječan i jasan: "Prve neprijatelje – unutrašnje, mi ćemo uništiti. To je logično i razumljivo, logika istorije, društvenog razvitka, gura ka tome, tjera naše neprijatelje da se istrče, da se ispolje, da se, radeći u najvećoj potaji, ogole. Istorija im ne da da se smire, povuku, jer su se već otrovali mržnjom i pakošću prema narodu i njegovoj borbi, ne mogu više da se vrate nazad za njih – čas jednog, čas drugog, čas Grola, čas Dragoljuba (da one prije njih i ne pominjemo), pitanje se postavlja – ili oni, ili narod. Istorija, kad već nekoga osudi na smrt, čini sve, rađa snage koje će osuđenog što prije položiti u grob. Tako će biti i kod nas – jer tako mora da bude."
Iz svega navedenog vidi se veoma dobro da je Dragoljub Jovanović, kao i Milan Grol, ne samo po političkoj filozofiji, shvatanju društva i etičkom profilu, već i po ličnoj kulturi, bio apsolutna suprotnost jugoslovenskim komunističkim revolucionarima, primoranim da samo privremeno tolerišu parlamentarizam i političko višestranačje. Sa njegovim konačnim ostrakizmom iz političkog života zemlje i kasnije hapšenjem i osudom, nestala je i posljednja krupna građanska opoziciona politička ličnost. Kako je mnogo kasnije Milovan Đilas zabilježio u svojim memoarima, "Dragoljub Jovanović je bio jedini vidni saveznik komunista koji je postojano, ma i pritajeno, isticao i čuvao svoju i strankinu posebnost. Nepodmitljiv i neustrašiv. Svaštarske načitanosti. Strastan, ali bez zamaha, bez velikih ideja u svom vremenu. Utopist, u biti mješavina sanjarstva i sitničavosti. S njim se lako sporazumijevalo – do granice koja ga ne lišava samostalnosti. Nijesam imao s njim sudara u toku pregovaranja. Ali odbojnost ideja, težnji i čak ličnosti jedino se pritajivala. Mi vođi, pogotovu oni iz Srbije, potajno smo njegovali omraze, predratne, prema njemu i često se jadali da smo pogriješili što ga nijesmo likvidirali u 'onoj gužvi' pri oslobođenju Beograda..." […]
Milovan Đilas, kao jedna od najistaknutijih vodećih ličnosti partije i novog režima, bio je primjer revolucionarnog političara u čijoj se djelatnosti, u parlamentarnom životu poslije rata, može zapaziti ne samo aktivna uloga u obračunu sa protivnicima, već i sva suštinska razlika između boljševičkih i građanskih političara.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
