Glavni nosilac opozicije politici NFJ (KPJ) u periodu izvršenja Sporazuma Tito–Šubašić bila je Demokratska stranka Milana Grola. Programski, ova stranka je stajala na potpuno različitim političkim pozicijama od KPJ. Suprotnosti su se ogledale, prije svega, kroz aktuelna poslijeratna pitanja: od problema državnog uređenja i federacije, preko pitanja zakonodavstva i privrede, do spoljne politike, demokratije i nacionalnog pitanja. Međutim, ono što je demokrate (tzv. grolovce) razlikovalo od komunista, u mnogo dubljem smislu od aktuelnih dnevnopolitičkih pitanja, jesu pitanja načelne prirode. Iz njih su, zapravo, proisticala i sva ona važna neslaganja u tekućoj politici. Naime, Demokratska stranka je bila stranka starog građanskog tipa sa klasičnim liberalnim gledištem na demokratiju i politiku. Na toj osnovi se i u istupanjima demokrata insistiralo na poštovanju zakonitosti, procedura, sporazuma, principa i uopšte na formalizmu, moralu i demokratizmu političkog života, što je komunistima i njihovoj boljševičkoj doktrini predstavljalo ne samo izazov, već i direktnu opasnost po sprovođenje plana osvajanja i učvršćenja apsolutne vlasti. Ta opasnost je mogla biti veća tim prije što su komunisti prihvatili da, iako formalno, ipak djeluju u okviru parlamentarnog višestranačkog sistema, što je zahtjevima i primjedbama demokrata davalo prednost u načelnom i legalističkom smislu. U ulozi najagilnijeg i najuglednijeg opozicionog zastupnika i glasnogovornika nalazio se vođa Demokratske stranke Milan Grol, načelan, uporan, dosljedan, a iznad svega rječit i obrazovan političar koji je svojim istupanjima često umio da zada dosta glavobolje komunistima i narodnofrontovcima. Tako se oko Grola i Demokratske stranke, kao oko stožera, neformalno okupila tzv. vanfrontovska opozicija, čiji će glas biti prisutan sve do izbora 11. novembra 1945.
Predstavnici KPJ su od početka odlučno negirali tvrdnje svojih protivnika o neiskrenom pristupu političkom pluralizmu, a takođe nastojali i da ubijede javnost u svoje dobre namjere, konstruktivnoj ulozi i poštovanju višestranačja kao modela političkog života. Međutim, komunisti su pluralizam tumačili na svoj način, smatrajući da je u fazi oslobođenja zemlje najbolji oblik za njegovo iskazivanje zajednička organizaciono-politička forma (naravno, pod rukovodstvom KPJ). Tako je Josip Broz Tito još u proljeće 1944. godine ukazivao strancima na široku političku platformu Narodnooslobodilačke borbe i na prisustvo pripadnika različitih stranaka, grupa i pojedinaca u svim djelovima Jugoslavije.
Po pitanju pluralizma i obnove rada predratnih stranaka Tito se u principu nije izjašnjavao negativno, ističući da lično nema ništa protiv partija, ali je u prvi plan isticao potrebu za zajedničkim političkim frontom u teškim vremenima, ukazujući na taj načina na nepotrebnost, pa i štetnost višestranačkog angažovanja. Međutim, višestranački život i političko nadmetanje nije osporavao u budućnosti, pa je tako februara 1945. samouvjereno poručivao: "A kad budemo oslobođeni – izvolite. Izvolite onda da se ogledamo, da vidimo i tamo, na megdanu, koja će partija postojati." S vremenom, kako je zemlja oslobođena a rat i zvanično završen, približavao se i trenutak konačnog raspleta unutrašnjeg pitanja. Tako je tokom ljeta 1945. Tito i zvanično dao saglasnost za obnovu rada stranaka u svojstvu opozicije, odnosno van JNOF-a. Svjestan realnog odnosa snaga, na mitinzima je velikodušno izjavljivao da partijama koje ne žele u JNOF treba dopustiti "da otvore svoje dućane", uz opasku da njihove vođe "mogu ostati generali bez vojske". "Nemamo ništa protiv da oni rade – neka rade", poručivao je jugoslovenski maršal, "pa ćemo vidjeti ko će ići s njima".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
