Komunisti su od početka, u skladu sa taktikom prećutkivanja revolucije, ne samo javno iskazivali toleranciju postojanja višestranačja, nego i odlučno negirali namjere o poslijeratnom uvođenju komunizma. Tito je to otvoreno rekao avgusta 1944. u Napulju, a među prvima je taj stav potvrdio Milovan Đilas krajem istog mjeseca.
Međutim, učestvovanje pripadnika građanskih stranaka u političkom životu, bilo u sastavu JNOF ili van njega, bilo je upadljivo ograničeno i pod apsolutnom kontrolom i dominacijom KPJ (posebno u JNOF-u), dajući time sliku višestranačkog sistema tzv. ograničenog dometa. Drugim riječima, građanske stranke su faktički svoj rad zasnivale na formalnom postojanju i mogućnošću djelovanja, ali bez realne moći i ozbiljnijeg uticaja na glavne tokove politike koje je suvereno kontrolisala KPJ. Komunisti su, s druge strane, svjesni svoje realne moći u svakoj prilici koristili svoju stečenu poziciju, bez zadrške stavljajući pod kontrolu sve tokove političkog života. Prema građanskim predstavnicima, a posebno prema legalnim protivnicima, primjenjivane su bezobzirne mjere pritisaka svake vrste: od ograničavanja djelovanja do političkog uklanjanja, policijskog pritiska, korišćenja i usmjeravanja negativnog raspoloženja masa, propagandne manipulacije i kontrole, redukcije biračkih spiskova, zastrašivanja (posebno u vidu fizičkog odstranjivanja protivnika, bilo realnih ili nepravedno osuđenih saradnika okupatora), javnog žigosanja i optužbama za reakcionarnu ili kontrarevolucionarnu djelatnost, itd. U takvoj atmosferi izborna kampanja za Ustavotvornu skupštinu proticala je u znaku potpune dominacije JNOF/NFJ-a, odnosno KPJ. Opcije izvan NFJ-a bile su gotovo potpuno onemogućene u svojoj djelatnosti, gubeći suštinsko pravo učešća u političkom životu, dok su one stranke koje su bile sastavni dio NFJ-a ostale bez prepoznatljivog političkog identiteta. Tako je sva prividna politička legalnost faktički bila u službi politike KPJ i usmjerena ka potpunoj kontroli procesa preuzimanja vlasti u zemlji, kao glavnim ciljem revolucionarne politike.
U navedenom periodu Milovana Đilasa prepoznajemo kao jednog od najagilnijih predvodnika obračuna sa građanskim političkim predstavnicima, odnosno aktivnog zastupnika i branitelja politike KPJ prema ostacima starog političkog sistema.
U ljeto 1945. odnosi u Privremenoj vladi DFJ između komunista i predstavnika građanskih stranaka postajali su sve zaoštreniji. Komunisti su, naime, nastojali da u što kraćem periodu, prije Ustavotvorne skupštine, usvajanjem odgovarajućih zakonskih odredbi pravno legalizuju i normativno osiguraju "tekovine revolucije". To je sobom povlačilo niz odluka kojima su se na brzinu i po hitnom postupku rješavala mnoga važna i osjetljiva društvena pitanja. Pored toga, komunisti su konstantno vršili politički pritisak, praćen progonima neistomišljenika i protivnika. Protiv svega toga svoj glas su počeli da dižu predstavnici građanske opozicije.
Oštri istupi pojedinih visokih rukovodilaca komunista, međutim, jasno su još u proljeće nagovještavali beskompromisan obračun sa "neprijateljima revolucije". Iako se u principu to izbjegavalo, u pojedinim situacijama, kada se govorilo o neprijateljima, nije se mnogo ustručavalo da se i direktno govori o revoluciji.
Riječi Milovana Đilasa izgovorene krajem aprila 1945. na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a jasno o tome govore: "Mi moramo biti svjesni da naša revolucija, kao svaka revolucija, ima i svojih neprijatelja. Naši su neprijatelji, javni ili skriveni, svi oni koji danas nijesu s nama i koji, prirodno, ne mogu ni biti s nama: sva razvlašćena buržoazija i visoka birokratija, sva čaršija i sve ćifte koji su naučili da žive o znoju i na grbači naroda". […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
