Zakoni su, naglašavao je Đilas, "pozitivna tekovina narodne borbe i treba da omoguće narodu da njegova istinska volja, izražavana na bojnom polju u toku rata..., bude izražena i u Ustavotvornoj skupštini, u mirno vrijeme". Međutim, tome na putu stoje predstavnici reakcije koji su se "osjetili pogođeni ovim novim zakonima". Tako se u daljem tekstu članka "Značaj novih političkih zakona i namjere reakcije" na meti Đilasovog kritičkog tretmana, prvi put javno kao vođa opozicije našao Milan Grol.
"Ljudi kao Milan Grol", pisao je Đilas, "koji su u toku rata dopunili svoje 'političko vaspitanje' u inostranstvu, u emigraciji, kao članovi emigrantskih vlada ili kao 'krupne figure' čitavog tog emigrantskog brloga spletaka, izdaje, špijunaže, zločina, karijerizma i korupcije, izgubili su s tim zakonima nadu da će moći 'usuti vodu u Titovo vino', natjerati vođstvo oslobodilačkog pokreta da skrene s puta kojim je narod povelo i na koji ga je narod postavio." Ovdje je Milan Grol postavljen kao paradigma, kao opšti model građanskog političara, jednog u mnoštvu pripadnika dekadentnog predratnog političkog miljea, nemoćnih, zlonamjernih i neprijateljski nastrojenih prema novom poretku. Upravo takvim ljudima novi zakoni zadaju konačan udarac. Zbog toga je, prema mišljenju Milovana Đilasa, sinhronizovano "otpočeo nov, planski pripremljen pohod strane štampe i čitave domaće reakcije", sa ciljem da "ljude bez dovoljno čvrstine natjera na još veće kolebanje" i da ih ohrabri u traženju izlaza iz tobožnjeg teškog položaja. Milan Grol je u očima Milovana Đilasa bio "mali konfuzni političar, konzervativni intelektualac, po porijeklu Njemac, po kulturi Francuz, po politici Velikosrbin, frazer o demokratiji, koji nikad nije umio ni imao snage da shvati svu veličinu zbivanja u našim narodima i koji je cio vijek proveo u jalovom nadmudrivanju". Takvu ličnost, "u nedostatku jačeg i većeg", Đilas je vidio kao nekog ko bi trebalo da bude predvodnik opozicije.
Politička nemoć Milana Grola, i pored podrške iz inostranstva i od ostataka raznih predratnih stranaka koje su preko noći postali demokrate, bila je realnost, naglašavao je Đilas. "Grol, kada nije mogao ništa ozbiljno postići u vladi, otišao je u 'opoziciju'. Ali njegova vlastita snaga je premala, a u novoj Jugoslaviji nije dovoljno za uspjeh imati podršku sa strane. Tako ni u ovom slučaju, uprkos namjeravanoj vrevi, nije od miša napravljen lav, nego su samo odnosi postali jasniji, određeniji, jače ocrtani. Milan Grol koji je bio neprirodno tijelo u vladi, kao kamenac u bubregu, postigao je odlaskom iz vlade samo ovo – njegove su namjere (ukoliko su – a nijesu – samo njegove) postale jasnije", zaključio je Đilas i postavio pitanje: "Zbog čega taj novi pohod, koga izgleda, kao da je otpočeo 'tragični' Milan Grol, a otpočeli su ga ustvari drugi? Šta sadrže zakoni protiv kojih se, čak i prije njihovog obnarodovanja, digla povika?" Milovan Đilas je poručio da je demokratija u Jugoslaviji demokratija "koja je iskovana u vatri rata, u vatri ustanka, demokratija u kojoj nema slobode za fašiste i izdajnike domovine". Naglasio je, takođe, da "treba, ne plašeći se teškoća, napregnuti sve snage, mobilisati ih do krajnjih granica za borbu; treba upoznati, proučiti novo oružje – zakone, oružje koje nam stoji na raspoloženju da potučemo neprijatelja, da onemogućimo neprijatelju manevrisanje između paragrafa i istjeramo ga na vidjelo, na otvoreno polje, pred lice čitavog naroda".
Bila je to odlučna, jasna poruka u kojoj evidentno nije bilo previše tolerancije prema političkim protivnicima, strankama građanske opozicije, u kojoj je naglašavano ratno porijeklo vladajuće demokratije i kojom se otvoreno ukazivalo na karakter zakona o kojima se u tom trenutku u punom jeku vodila rasprava u Privremenoj narodnoj skupštini.[...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
