Milovan Đilas je kao istaknuti član najužeg političkog i vojnog rukovodstva jugoslovenskog pokreta prošao sve faze oslobođenja zemlje i revolucionarnog osvajanja vlasti. U skladu sa tom činjenicom, potpuno je razumljivo da je Đilas bio u cjelini ili u najvećoj mjeri upoznat sa metodom taktike osvajanja vlasti, odnosno sa najvažnijim odlukama po pitanjima djelatnosti pokreta, odnosa prema neprijatelju, ciljevima, shvatanju politike i političke borbe, izgradnjom i funkcionisanjem sistema nove vlasti. Prema tome, i njegovi pogledi i stavovi po najvažnijim političkim pitanjima bili su saglasni zvaničnim stavovima partije i pokreta, dijeleći time kolektivnu odgovornost rukovodstva za tok i rezultate revolucionarnih promjena.
Međutim, Đilasov unutrašnji individualizam, makar i nesvjesno, nije mogao u svakoj situaciji ostati potpuno podređen zvaničnoj liniji i krutoj disciplini, pa čak i po pitanju vojnih djelatnosti. To se posebno može primijetiti u prvoj fazi rata, 1941–1942, u situacijama kada je imao priliku da relativno samostalno odlučuje i djeluje (dva vojnopolitička mandata u Crnoj Gori). Tada dolazi do prvih pokušaja organizovanja privremenih organa nove vlasti, prvih primjera zvaničnog određivanja NOB-a terminom "revolucija", a takođe i većeg broja pojedinačnih, neusklađenih i kompromitujućih odluka ("lijeva skretanja" i dr) iza kojih je potpisom ili očiglednim prisustvom svoga autoriteta na terenu stajao Milovan Đilas. Ovdje bi bilo važno izdvojiti pojedine situacije u kojima je upadljivije došla do izražaja Đilasova samostalnost u odlučivanju, a koje se u širem smislu tiču istorije revolucionarnog osvajanja vlasti u Jugoslaviji. Ovi slučajevi mogu poslužiti kao dobar, a u mnogo čemu i jedinstven primjer otvorene revolucionarne djelatnosti jednog od vodećih funkcionera KPJ za vrijeme zvanično proklamovanog oslobodilačkog rata. Naime, riječ je o prvoj godini ustanka i njegovom vojnopolitičkom angažovanju u Crnoj Gori, kao opunomoćenika Vrhovnog štaba za ovu oblast.
Jedan od prvih dokumenata koji govori o pokušajima stvaranja rudimentarnih (privremenih) organa nove vlasti jeste Uputstvo Privremene vrhovne komande u Crnoj Gori, koje je potpisao Milovan Đilas, 22. jula 1941. Pošto je kao izaslanik Vrhovnog štaba imao zadatak da organizuje i koordiniše ustanak u Crnoj Gori, Đilas je shodno položaju i dužnostima među lokalnim partijskim rukovodstvom važio za "komandanta", odnosno za osobu najodgovorniju za organizaciju i realizaciju borbe. Prema Đilasovim memoarima, pomenuti dokument je nastao iz potrebe efikasnije organizacije frontalne borbe prema Italijanima. Đilas se, međutim, ne zadržava duže na ovom dokumentu, već ga samo nakratko pominje. Pretpostavljamo da ga je pisao u saradnji sa pojedinim lokalnim partijskim i vojnim rukovodiocima, ali da je najvažniji autorski pečat, ipak, njegov. Iz sadržaja ovog uputstva vidi se da namjera nije bila čisto vojne prirode, već je pretpostavljala organizaciju ustaničke "privremene" vojnocivilne uprave na oslobođenoj teritoriji sa improvizovanim sistemom predstavničke, sudske i civilne vlasti.
Prema ovim uputstvima, nova narodna vlast trebalo je da bude privremena, ali sa naglašenim diskontinuitetom sa prethodnom vlašću, pa se na početku jasno precizira da "cjelokupna vlast na oslobođenoj teritoriji privremeno pripada Vrhovnoj komandi nacionalno-oslobodilačkih trupa, u Crnoj Gori, Boki i Sandžaku. Sve ostale vlasti ukidaju se. Pošto još ne postoji vlast izabrana od naroda potrebno je odmah učiniti korake na obrazovanju narodne vlasti".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
