Milovan Đilas se dalje pita i odgovara: "Da li je kod nas razrušen državni aparat? Mjesto starih policijskih uprava i predsjednika mi imamo potpuno po svom karakteru jedan drugi tip vlasti. To je, nema sumnje, jedna od karakteristika narodnooslobodilačke borbe. U početku te borbe karakteristika nije bila rušenje starog državnog aparata. Daljnjim razvojem političkih odnosa, naime kada je taj aparat nedvosmisleno ostao aparat okupatora, pred nas se postavilo pitanje rušenja starog aparata. 1941. godine, kada su birani NOO, ti odbori nisu birani kao stalna vlast, nego kao privremena vlast, oni se javljaju kao pomoćni organi u pozadini ili u blizini partizanskih odreda, za političku mobilizaciju naroda protiv okupatora i s druge strane za materijalno snabdijevanje. Kada su se politički odnosi razvili do te mjere da od starog aparata ne može biti ništa i da mora biti razrušen, da se mora stvarati nova vlast, kada su se pojavile raznovrsne izdajice, tada su NOO i postali od pomoćnih funkcija stalna čvrsta vlast. Nije njihova stalnost u tome što se učvrstila naša teritorija, nema sumnje da je to jedan od uslova za njihovo funkcionisanje. NOO su dobili stalnost u toku razvitka političke situacije. Oni su se pojavili kao jedna vlast koja odgovara težnjama naroda. Nema sumnje da rušenje starog aparata nije ništa drugo nego jedan revolucionarni akt." Dakle, određeni revolucionarni potezi su priznavani kao realnost, ali su, pritom, vješto tumačeni i predstavljani kao zakonomjeran, gotovo spontani čin, iznikao iz rata za oslobođenje, a ne kao neki unaprijed i posebno planirani prevrat. Međutim, klasična revolucija kao krajnji cilj NOB-a dosljedno je negirana, pa je Đilas i ovog puta odlučno podvukao da "naša borba po svojoj formi, po svojim osnovnim ciljevima nije nikakva revolucija, nego nastavak rata za borbu protiv okupatora, ali riješava osnovna pitanja buržoaske demokratske revolucije".
Iz pomenutog predavanja Milovana Đilasa na ovom mjestu bi vrijedjelo izdvojiti one dijelove koji govore o političkoj taktici revolucionarnog osvajanja vlasti, gdje se može vidjeti konkretno objašnjenje, proisteklo od jednog od najviših zvaničnika KPJ i NOP-a, o tome kako su komunisti, u vrijeme prve etape Sporazuma Tito– Šubašić vidjeli svoju borbu i njene osnovne taktičke i strategijske smjernice. Tu se, prije svega, može sagledati politika legalnosti, kao osnovni taktički pravac djelovanja i, praktično, zamjena za nagli i direktni revolucionarni prevrat.
"Mi smo, kako politički tako i vojnički, postavljali i riješavali izvjesna pitanja prema razvitku situacije. Naša taktika u borbi se mijenja, a naša strategija ostala je u osnovnim crtama nepromijenjena i ostaće izvjesni period poslije rata." Tako je Milovan Đilas objasnio osnovu političke strategije NOP-a krajem avgusta 1944, u trenutku kada se politička situacija na više načina "lomila" (Sporazum Tito–Šubašić već je bio postignut, jedinice Crvene armije bile su nadomak granice Jugoslavije, a Beograd je brojio posljednje mjesece okupacije). "Kako smo taktički prilazili masama i kako smo riješavali ta pitanja?", bilo je pitanje kojim je Đilas u dijelu svog predavanja dao uvod u analizu dotadašnje politike NOP-a, kroz koju se mogu sagledati osnovne strateške pozicije komunista zauzete tokom rata u odnosu na glavne unutrašnje rivale u borbi za vlast.
Najprije, Đilas jasno određuje četnike kao "glavnu unutrašnju opasnost", koja je to postala od kraja 1942, kako u političkom tako i u vojnom smislu. U tom periodu, po Đilasu, četnici se profilišu kao najopasniji "nosioci velikosrpske hegemonije i izdajničke politike izbjegličke vlade".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
