Kolika je bila u Jugoslaviji moć, sve do njegovog političkog pada, Milovana Đilasa, jednog od najbližih Titovih saradnika, revolucionara, diplomate, književnika i najvećeg istočnoevropskog disidenta, najbolje nam dočarava knjiga poznatog srpskog istoričara dr Aleksandra V. Miletića "Saradnik, protivnik, neprijatelj:idejno-politička delatnost Milovana Đilasa 1945-1954". Riječ je o prvoj kompletnoj biografiji o Đilasu, a knjigu je 2022. godine objavio Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda, na kome je Miletić zaposlen kao viši naučni saradnik. Uz odobrenje autora i izdavača, pomenutu knjigu već smo koristili na ovom mjestu, a za ovu priliku, u skraćenom obliku, iz nje ćemo prenijeti dio teksta "Revolucionarna etika i suočavanje sa stvarnošću", iz poglavlja "Protivnik".
Dr Aleksandar V. Miletić (Aleksinac, 1982), kao što smo već kazali, viši je naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije iz Beograda. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studije istorije na Filozofskom fakultetu u Nišu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na katedri za istoriju Jugoslavije sa temom "Politička djelatnost Milovana Đilasa 1944-1954". Prije ove objavio je dvije monografije, isto tako, posvećene političkoj djelatnosti Milovana Đilasa: "Prelomna vremena. Milovan Đilas i zapadnoevropska socijalistička i socijaldemokratska levica 1950-1954"(2019) i "Titov emisar Milovan Đilas:diplomatsko-pregovaračke i spoljnopolitičke aktivnosti (1943-1953)", (2021).
***
U jednom razgovoru, u svojim poznijim godinama, Milovan Đilas je Desimiru Tošiću priznao da bi da nije bilo sukoba sa SSSR-om ostao staljinista sve do Dvadesetog kongresa KPSS (1956), kada je i zvanično odbačeno i osuđeno Staljinovo političko nasleđe. S tim u vezi, kada se govori o političko-ideološkoj prekretnici Milovana Đilasa, treba odmah reći da je jugoslovensko-sovjetski sukob 1948. godine predstavljao važan, ako ne i ključan momenat u pokretanju Đilasovog teoretskog potencijala u novom pravcu. Kao svojevrsna "inicijalna kapisla", godine sukoba sa SSSR-om (1948–1953) donijeće i Đilasovu postepenu ideološko-teorijsku i političku evoluciju koja će predstavljati uvod u kasniji radikalan raskid sa komunističkom ideologijom, a nastupiće u periodu poslije njegovog pada sa vlasti 1954. godine. Godine od 1948. do 1953. predstavljaju važan i u mnogo čemu preloman period u unutrašnjoj politici Jugoslavije. Raskid i sukob, a zatim i političko i ideološko odvajanje od SSSR-a prouzrokovalo je brojne važne, nove i originalne, ali i osjetljive, složene i kontradiktorne procese u jugoslovenskom društvu. Protivurječnosti su se javljale iz prirode same situacije, koja je stvorena raskidom sa Moskvom, što je za sobom povlačilo i brojne reformske mjere kao sastavni dio afirmacije jugoslovenskog iskustva. "Odbrana nezavisnosti je," objašnjava profesor Ljubodrag Dimić, "sama po sebi, afirmisala kritičku misao, razobličavala dogmatizam, rušila kruti shematizam, podsticala korjenite društvene, političke i organizacione promjene cijelog sistema kao alternativu sovjetskoj praksi." Isprva se taj novi unutrašnji politički pravac ogledao u sveopštoj centralizaciji i pojačanoj birokratizaciji (period dokazivanja ideološke ispravnosti, polovinom 1948. i početkom 1949), ali i sve otvorenijoj kritici sovjetske spoljne politike.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
