Đilas je na Plenumu podvukao da se "izmjena same ljudske svijesti ne može izvršiti nikakvim administrativnim mjerama, niti 'isplanirati' na rokove", jer "ukoliko socijalizam odmiče dalje i jača, utoliko primjena administrativnih mjera u tim pitanjima mora biti sve slabija". "Administrativne mjere (cenzura, zabrane svake vrste itd.)", naglašavao je dalje Đilas, "su mjere proletarijata protiv reakcije i kontrarevolucije i treba da budu i ostanu takve samo protiv njih. Ali one ne smiju biti i mjere protiv one borbe mišljenja, koja se odvija na osnovi i na liniji daljeg napretka socijalizma, na liniji iznalaženja novih formi života u socijalizmu, novih metoda za razvijanje toga života. Administrativni aparat ne može u socijalizmu prisvojiti za sebe ideološki monopol, a da istovremeno ne naruši principe socijalističke demokratije, da istovremeno ne zauzda inicijativu masa i sputa razmah zdrave i idejne borbe između starog, preživjelog i novog koje se rađa..." Ove teze je, zatim, odmah doveo u vezu sa praksom u SSSR-u, napomenuvši da je "u Sovjetskom Savezu bilo takvog planiranja (da se u određenom roku izmijeni ljudsko mišljenje i 'iščupaju' iz svijesti ljudi ostaci starih shvatanja)", ali da takvi metodi nijesu dali očekivane rezultate, "sem ostalog i zbog toga što ih nije pratio dalji razvoj socijalističke demokratije, što je razmah idejne borbe bio sputan monopolističkim ideološkim tendencijama administrativnog aparata". Ovdje se može primijetiti značajna promjena u Đilasovim stavovima u kojima je do prije godinu i po dana zastupao upravo suprotno gledište: da treba stvarati novog čovjeka, dok stara shvatanja, pogotovu kod inteligencije, treba "nemilosrdno likvidirati".
Ovim riječima Milovan Đilas je nedvosmisleno i jasno označio šta je prepreka izgradnji socijalizma, odnosno društvenom razvitku. To su administrativne mjere ili drugim riječima moćna i uticajna birokratija i prateće pojave njene djelatnosti. Birokratiji je, kao što se može vidjeti, sada tačno odredio ulogu i vijek trajanja, ocijenivši je kao prevaziđenu pojavu u novim uslovima i samim tim i štetnu. Novi uslovi predstavljaju aktuelno stanje kada je socijalizam pobijedio kao sistem i predstavlja realnu činjenicu, dok je stari sistem konačno uništen i ostali su eventualno njegovi ostaci. Prema tome, ako je socijalizam realno stanje, onda treba raditi na njegovoj nadogradnji i razvitku, čemu je neophodna sloboda djelovanja "na liniji iznalaženja novih formi života u socijalizmu". Međutim, svemu tome smeta rigidna dogmatska uloga administrativnog aparata, odnosno unutarpartijski ideološki monopol. Đilas naglašeno afirmiše novu fazu u izgradnji socijalizma, koja zamjenjuje minulu u kojoj se i dalje vrši obračun sa ostacima starog sistema. Tako naglašava da "u daljem razvitku naše socijalističke demokratije činiće sve više izlišnim i sve one mjere pritiska, neizbježne u procesu prelaska od kapitalizma ka socijalizmu". U skladu sa tim, prvi put potencira da se djelatnost birokratije kosi sa principima socijalističke demokratije. U tom pogledu, poziva se na loše iskustvo u SSSR-u, sa kojim je Jugoslavija i zvanično u sukobu kao država. To je predstavljalo vrlo važnu postavku, jer se birokratija kao negativna pojava na taj način vezivala za sovjetski sistem i iskustvo (dakle, za neprijateljsku državu), ali i za njegovo nasleđe u Jugoslaviji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
