Krajem 1949. i početkom 1950. započinje se i sa kritikom sovjetskog sistema, što postepeno prelazi i u kritiku birokratizacije kao problema (devijacije) vezanog za prirodu samog sistema, a sa tim i do pokretanja opšte demokratizacije jugoslovenskog društva (proklamovani program tzv. četiri "D": deetatizacija, debirokratizacija, decentralizacija i demokratizacija). Vrhunac ove politike obilježio je Šesti kongres KPJ/SKJ, novembra 1952, kada će i Partija promijeniti naziv u Savez. Taj proces je osjetno zaustavljen sredinom 1953. godine poslije Staljinove smrti. Zaustavljanje ovog procesa imalo je svoje uzroke koji su ležali u čvrsto ukorijenjenom birokratskom sistemu vlasti, koji je prethodno izgrađen po uzoru na sovjetski. Ta činjenica se nije dala lako izmijeniti. Brojne privilegije i stečene pozicije koje su predstavljale uporište, počev od vrhovne pa sve do nižih instanci partijsko-državne vlasti, kao i teško izmjenljive uvriježene navike partijskog birokratskog sloja, predstavljale su ozbiljnu prepreku demokratizaciji.
Važan dio političke djelatnosti Milovana Đilasa u ovom periodu odnosio se na njegovo kritičko-teorijsko sagledavanje problema birokratizacije, ideološkog nasleđa partijskog i političkog sistema vlasti i procesa demokratizacije, što će neminovno dovesti do sukoba sa ostatkom rukovodstva. Kao što je već rečeno, razvoj kritičke misli (a samim tim i političke djelatnosti) Milovana Đilasa, koju vezujemo za naznačeni period, direktno je proistekao iz jugoslovensko-sovjetskog sukoba, kao šireg konteksta događanja. Kritikom sovjetske politike i kasnije sistema i ideologije, Đilas je izgradio i sopstveno kritičko viđenje birokratizacije i s njom povezanih društvenih devijacija sovjetskog socijalističkog sistema, što se moralo posredno odraziti i na kritiku jugoslovenskog sistema.
Poslije Drugog svjetskog rata i oslobođenja zemlje, nova jugoslovenska vlast je odlučno započela izgradnju novog sistema vlasti. Osnovna karakteristika tog sistema ogledala se u postepenoj apsolutnoj monopolizaciji političke vlasti, koja se koncentrisala u rukama rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije i njenog neprikosnovenog vođe Josipa Broza Tita. Državne institucije i institucije partije vremenom postaju, iako formalno odvojene, u praksi nerazdvojne, srasle u upravljačko-centralističkom sistemu vlasti nove države, čiji je stub bila državno-partijska birokratija. Takav sistem vlasti prouzrokovao je brojne negativne pojave, koje su neminovno morale doći u sudar sa pojedinim načelima prethodno izgrađene revolucionarne etike.
Osnovne karakteristične crte organizacije, politike i morala jugoslovenske partije (tzv. kadrovske) stvorene su u ilegalnom periodu prije rata, pod snažnim uticajem Kominterne (Moskve), u tzv. procesu "boljševizacije". Glavne moralno-političke osobine komunista izašlih iz tog perioda odnosile su se na sledeće karakteristike: strogo poštovanje unutarpartijskih hijerarhijskih odnosa, čvrsta i fanatična vjera (iznad racionalnog rasuđivanja), odsustvo slobodnih rasprava među članstvom i uticaja na politiku rukovodstva, bespogovorna poslušnost i disciplina, žigosanje pojedinaca koji se protive zvaničnoj "liniji" (tzv. sektašenje), konspirologija i visok stepen međusobnog povjerenja, uvjerenje i doživljaj partije kao organa pravde, "osvetnika masa", "egzekutora starog sistema" i "nosioca vizije slobodnog svijeta", spremnost na ličnu žrtvu i herojstvo, lični asketizam.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
