Vladimir Dedijer o tome sve više "otuđenijem životom od naroda i velikog dijela običnog članstva" od strane partijskog rukovodstva, daje veoma oštru ocjenu, tumačeći navedene pojave fatalistički po sudbinu jugoslovenske revolucije: "Uoči pobjede Tito je konačno trebalo da odluči kojim putem da krene, hoće li se samo izgraditi nova vlast sa svim privilegijama pobjednika ili će partizani i dalje ostati vjerne sluge revolucije. Nažalost, Tito je izabrao prvi put i veoma brzo osjetile su se velike pukotine u toj slavnoj partizanskoj primijenjenoj etici. To je bio put za katastrofu jugoslovenske revolucije."
Govoreći i kao svjedok događaja, Dedijer je ostavio zapise, koji slikovito govore o navedenim pojavama, ne samo kao endemičnim primjerima u Jugoslaviji, već i kao univerzalnim antropopsihološkim problemom: "Kada smo pred kraj rata ušli u Beograd, tempo erozije morala je ubrzan. Partizanske glavešine su zaposjele najbolje vile poražene buržoazije. Jedan od vrhunskih lidera Srbije, moj školski drug Milentije Popović, priznao mi je da naša revolucionarna etika..., vrlo brzo propada. Odgovorio sam cinično: 'Naši drugovi, radnici i seljaci, koji su vjekovima umirali od gladi, danas jedu sa takvim apetitom, da sva njihova etika nestaje u njihovim crijevima'. Kasnije, kada sam bio u Engleskoj, naišao sam na sličan proces u britanskom sindikalnom pokretu. Pričalo se kako je jedan sindikalni funkcioner, koga su privlačili najbolji londonski restorani, branio svoje gastronomske apetite besmrtnim riječima: 'Ništa nije suviše dobro za radničku klasu'."
Navodno je i Milovan Đilas prve dane oslobođenja doživio u ne baš oduševljenom stanju, uočavajući stvarnost koja se kosila sa revolucionarnim idealima: "Oslobođenje sam doživio dosta deprimiran. Zamišljao sam da će forma vlasti biti drukčija, da neće biti prestiža i kultova, da neće biti hrljenja ka vilama, ka privilegijama. A to je odmah počelo... Nijesam imao nikakvu svoju, jasnu, ili kakvu drukčiju koncepciju koja bi se razlikovala od one koju je imala Partija. U meni je bilo unutrašnjeg nemira, nekakvo negodovanje zbog toga što ne ide onako kako sam mislio da će ići. Rastakalo se drugarstvo, odnos prema narodu je bio sa visine, nije bilo egalitarizma. Više su to bile moralne i psihičke, nego idejne i ideološke reakcije." Međutim, pojedini svjedoci iz toga doba, koji su jugoslovenske rukovodioce dobro poznavali, svjedoče da i Milovana Đilasa, kao čovjeka vlasti, nije mimoišla određena doza gordosti i uobraženosti. Tako se Jara Ribnikar sjeća poslijeratnog susreta sa Đilasom: "Bila sam zbunjena. Ilegalci su postali ministri, pukovnici, generali. Promijenili su se. Đilas, kog sam u Beogradu hranila ljekovima, davala mu Vladine košulje i veš, pričala s njim o literaturi, čak i o tome da ćemo jednog dana zajedno da napišemo roman o našem vremenu, nije mi ni ruku pružio. Pogledao me, skliznuo očima, ništa nije rekao, nastavio je da razgovara s nekim drugim." I pored toga, jedan dio prvobitnog revolucionarnog jezgra očuvao je živo osjećanje stare revolucionarne etike.
Ukazivanje na pojedine negativne strane birokratije povremeno se moglo čuti od visokih jugoslovenskih rukovodilaca i prije sukoba sa Informbiroom. Tako je, na primjer, Edvard Kardelj još sredinom 1945. godine ukazivao da "treba voditi nemilosrdnu borbu protiv birokratizma i rukovođenja preko hartije i telefona".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
