Milovan Đilas je u svom referatu na Drugom plenumu CK KPJ, januara 1949, u okviru pitanja agitacije i propagande, iznio probleme sa kojima se suočava politički rad u praksi. Po njemu, najuočljiviji problemi odnosili su se na kampanjski i nesistematski (neplanski) rad, ali i na zaostajanje koje prouzrokuje birokratija.
U vezi sa ovim drugim, Đilas je kao glavni pokazatelj označio nesamostalnost, a samim tim i neefikasnost: "Svako čekanje na direktive odozgo, koje treba da dođu pa tek da se počne s agitacionom aktivnošću i objašnjavanjem – pogrešno je i štetno. Ono dokazuje da nema političke inicijative ili da je politički rad postao zavisan od birokratskih nadležnosti, što znači pravu smrt za njega. Naši partijski forumi, a naročito sreski komiteti, treba da se nauče da usvajaju liniju Partije i da na osnovu nje, ne čekajući na direktive, čim se pojavi nešto novo – neki nov stav ili nova mjera, razviju politički rad. Partijske organizacije moraju biti politički žive i mobilne i reagirati na sve novo što se pojavi u našem životu ili svijetu." Iz ove Đilasove primjedbe se jasno vidi uočavanje problema birokratije, koja proizvodi neefikasnost i nedinamičnost, ali je ta primjedba i dalje u službi poboljšanja funkcionisanja centralizovanog državnog aparata i zvanične partijske linije. Đilas, zapravo, početkom 1949. godine preuzima dio odgovornosti zastupanja proklamovane linije pojačane centralizacije, pa samim tim i snaženja državno-partijske birokratije.
U sklopu navedenih stremljenja išla je i pojačana disciplina i ideologizacija, pa je Đilas na Plenumu podvlačio da "samo preko dobrih komunista mogu da se prenose parole Partije, da samo Partiji odani ljudi mogu tumačiti njenu liniju i odgovarati za to tumačenje". Posebno je skrenuo pažnju na opasnost od proizvoljnosti u tumačenjima i sprovođenju partijske linije napomenuvši da su "po pravilu, naša iskustva sa 'dovitljivim', 'pametnim' intelektualcima koji 'imaju smisla' za agitaciono-propagandni rad, a nijesu do kraja odani Partiji", veoma žalosna. Zato je poručivao da je pogrešno mišljenje da su za agitaciono-propagandni rad potrebni izuzetni talenti. "Za taj posao su potrebni", savjetovao je Đilas, "obični, dobri partijci".
Međutim, politička linija proklamovana na Drugom plenumu CK KPJ dolazila je vremenom, pod naletom događaja i sve zaoštrenijih odnosa sa SSSR-om, u sve očiglednije suprotnosti. Za Jugoslaviju je 1949. godina bila prelomna, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici, jer se, kako profesor Petranović primjećuje, stiglo do granice "kada više nije moglo po starom, a trebalo je pronaći nova rješenja..." Tako se već na proljeće 1949. prešlo na "dalekosežne planove preobražaja socijalizma u demokratskom pravcu" i "oslobađanja misli od naslaga staljinističke dogmatike". Naravno, isprva se (do kraja 1949. godine) ni izbliza nije moglo govoriti o nekoj ozbiljnijoj i temeljnijoj kritici staljinističkog političko-društvenog nasleđa. Ozbiljne kritike upućivane su, kao što smo već vidjeli, jedino na račun spoljne politike SSSR-a i Istočnog bloka, koje su bile u funkciji tadašnjih priprema za internacionalizaciju sukoba pred Ujedinjenim nacijama. Period s kraja 1948. i početka 1949. godine označavao je ujedno i posljednji napor u pokušajima učvršćivanja staljinizma kao sistema u Jugoslaviji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
