Pouzdano se može reći da se prelomni momenat u Đilasovoj političkoj svijesti dogodio negdje tokom ljeta ili najkasnije jeseni 1949. godine, prvenstveno u sferi teorijsko-ideološke kritike sovjetske spoljne politike, ali i u pogledu pojave prvih znakova promjena u poimanju unutrašnje jugoslovenske društveno-političke prakse. To je bilo vrijeme naglog zaoštravanja odnosa sa SSSR-om i priprema istupanja pred OUN. Đilas se, kao što znamo, tih mjeseci teorijski dosta temeljno angažovao. Svoju kritiku spoljne politike SSSR-a tada je bio doveo do vrhunca. Logično je pretpostaviti da je paralelno sa dotadašnjim razvojem kritike spoljne politike Moskve kod Đilasa spontano došlo i do pojave drugačijeg kritičkog sagledavanja devijacija sistema, prije svega birokratskih pojava (o čemu se u partiji, kao što smo vidjeli, već i ranije govorilo) u samom jugoslovenskom društvu, ali još bez temeljnijih pokušaja dovođenja u vezu sa sovjetskim nasleđem, odnosno sa prirodom samog sistema građenog po uzoru na sovjetski. Do toga nije došlo ni do kraja 1949, ali je evidentno da su se na Trećem plenumu, decembra mjeseca, naglašeno promijenili stavovi i pogledi jugoslovenskog rukovodstva prema daljem razvoju pojedinih segmenata društva. Dakle, zaokret u stavovima nastupio je neposredno poslije Četvrtog zasijedanja OUN, kada je sukob sa SSSR-om i javno bio izrečen pred svjetskom javnošću, a jugoslovensko rukovodstvo konačno bilo načisto sa tim. Tako je i Milovan Đilas svoje konkretnije kritičke poglede prema pojedinim segmentima jugoslovenske društveno-političke prakse prvi put jasno izložio na Trećem plenumu CK KPJ, decembra 1949. godine.
Referat Milovana Đilasa figurirao je kao centralni dokument Plenuma, kojim je postavljeno nekoliko suštinskih pitanja vezanih za kritičko preispitivanje dotadašnje društveno-političke prakse. Osnovne postavke u referatu odnosile su se na odlučno potvrđivanje političkog raskida sa SSSR-om i čvrstu afirmaciju jugoslovenskog revolucionarnog iskustva ("narodne revolucije"), kao istorijske osnove za dalji razvoj društva, odakle su proisticale i potrebe za postavljanjem novih pitanja u preispitivanju stare prakse. Drugim riječima, Đilasovim referatom je po prvi put pred centralnim partijskim forumom otvoreno i jasno postavljeno pitanje demokratizacije nasuprot administrativnom centralizmu i idejnom monopolizmu.
Sukob sa SSSR-om i afirmisanje jugoslovenskog iskustva Đilas je vidio kao osnovni izvor i pokretač idejnih promjena jugoslovenskih komunista. Po njemu, navedeni događaji su pokrenuli stvaralačku misao i stvaralačke snage na svim poljima. S tim u vezi, može se zapaziti da je Đilas svoje subjektivno osjećanje sukoba i prvih znakova dubljeg ličnog preispitivanja doživio bezmalo kao neku vrstu otkrovenja i da ih je u zanosu ushićeno prenosio na cjelokupno članstvo kada kaže: "Marksisti i uopšte napredni ljudi naše zemlje osjećaju se kao da je prskao neki led koji im je bio, a da to i ne znaju, oklopio um." Kao jedan od osnovnih pokretača razvoja socijalističkih odnosa Đilas je posebno naglašavao idejnu borbu, odnosno napore u izmjeni ljudske svijesti. Napominjući da je to stalan proces, on je prvi put konkretnije i preciznije objasnio problem birokratizma, iznijevši jasne razloge njegovog nastanka, postojanja i uloge (kao nužne pojave u određenim fazama socijalističkog razvitka).
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
