Katarina Šturceneger opisuje i putovanje "Od Niša do Kragujevca", 15. septembra 1914, što ovdje dajemo u skraćenom obliku: "Kako su se bolnice u Nišu i okolini malo ispraznile, ja sam krenula na sjever, i prije nego što sam otišla da vidim razrušeni Beograd, svratila sam u Kragujevac, glavni logor ranjenika i zarobljenika. Pošla sam iz Niša ponoćnim vozom. Sjajan mjesec osvjetljavao je zemlju; prijatni zaseoci, svijetli kao usred dana, čiste stanice, divna polja, plodne ravnice, pošumljeni brežuljci, planine koje podsjećaju na Juru, prostirali su se preda mnom, a, čas zdesna, čas slijeva, Morava sva bijela, izgledala je kao da valja mjesečevu svjetlost. Kad je granulo sunce iznad planina, noć je blijedjela, ali polako, toliko je svjetlost mjeseca još uvijek bila živa. Uskoro smo stigli u stanicu Lapovo, gdje se pruga dijeli i odvaja na zapad, za Kragujevac. Tu je ogroman broj ljudi čekao voz, to su skoro sve žandari i vojnici svih činova. Više od sedamdeset vagona napunilo se svijetom; i ne samo da su bili zauzeti unutrašnjost putničkih kola i furgoni, nego i hodnici poštanskih kola. Na krovovima je vrvio svijet, a bilo ga je i na stepenicama, lancima i odbojnicima. […]
Već sam mnogo slušala o plodnosti i bogatstvu srpske zemlje koja, u pravom smislu, hrani svoju djecu; ali nijesam očekivala da ću naići na tako bujnu vegetaciju, pravi zemaljski raj... Posmatrala sam zavidljivim okom obrađene površine, koje su pritisli plodovi, njive kukuruza unedogled, u kojima bi čitav jedan vojnički eskadron, i ljudi i konji, mogao da se sakrije u stojećem stavu, toliko su biljke visoke i guste. Zasadi kupusa, livade zelenila, voćnjaci puni plodova okružuju prijatne kuće za stanovanje; dalje, pašnjaci slični onima u Alpima, sa pokošenom utrinom, gdje su pasla stada; još dalje jezerca i bare gdje su svinje i guske uživale život; sve je to izgledalo kao da se vratilo prirodnom stanju; jedva da se ovdje-ondje primjećivao koji čuvar, i to su bile gotovo uvijek žene i djeca, mali junaci, žene junaci koje same od prije tri godine siju, žanju, obrađuju zemlju i održavaju je u dobrom stanju.
Sada razumijem zašto Srbin voli svoju rođenu zemlju u kojoj nalazi, pored sredstava za opstanak, slobode i prava koje malo zemalja ima, u kojoj ne može biti stanovnika sasvim u bijedi, jer svaki seljak ima nekoliko po zakonu neotuđivih dobara. Neotuđivo je sve što mu je potrebno za njegov opstanak i opstanak njegove porodice: četiri hektara zemlje, dva para volova za njihovo obrađivanje, jedna krava, četiri ovce, četiri koze i četiri svinje, kao i živina i sve alatke u domaćinstvu! Čak i u Švajcarskoj nijesmo dotle došli.[...]
Pomalo melanholična zbog svega što sam vidjela i mislila, stigla sam u Kragujevac u deset časova izjutra. Kragujevac je u jednoj izvanredno prijatnoj dolini, okružen zelenilom; kuće na periferiji građene su na blagim padinama planine; uokolo, lijepe seoske kuće, bijele i čiste, izbijaju iz ljupkog drveća. Kroz varoš protiču mirne vode Lepenice na čijim obalama rade mnogobrojni ratni zarobljenici.
Moja prva posjeta bila je, razumije se, Crvenom krstu, čiji me je ljubazni predsjednik, apotekar Janković, odveo da posjetim veliku kasarnu gdje je smješteno više od hiljadu ranjenika. Ovdje sam naišla, na moje veliko čuđenje i na moje veliko iznenađenje, na mnoge drage prijatelje, ličnosti poznate i cijenjene i u Švajcarskoj: dr Vučetića, upravnika i glavnog ljekara te privremene bolnice, kao i njegovu ženu i njegovu kćerku, obije su studirale u Švajcarskoj. Sva tri člana porodice rade ovde kao ljekari. Zatim, pukovnika dr Sondermajera koji je prošle godine bio šef saniteta, i koji sada radi ovdje sa autoritetom prvoklasnog hirurga. Svi švajcarski ljekari ljekarske komisije dobro ga poznaju. Iako sam u posjeti, prihvatam se previjanja."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
