Poslije niza kombinacija, 9. novembra 1860. godine, objavljen je knežev ukaz o sastavu vlade Filipa Hristića, koja je bila više "poslovno ministarstvo" i jedini izlaz iz gotovo bezizlazne situacije. U vladi je, kao ministar pravde, jedini liberal bio Jevrem Grujić, dok su u Savjet naimenovani Stevča Mihailović, kao predsjednik, i Dimitrije Crnobarac i Andrija Stamenković, kao članovi. Jedini konzervativac u sastavu Savjeta bio je Jovan Marinović. Novim naimenovanjima nijesu bili zadovoljni ni konzervativci ni liberali. Prva struja je očekivala ulazak Garašanina i Marinovića u sastav kabineta, dok su drugi očekivali da će Grujić dobiti mjesto ministra unutrašnjih djela. Nedostatak takta uticao je na dalju podvojenost obije struje, a sam knez je dobro shvatao opasnosti razdora po unutrašnju i spoljnu politiku.
Imenovanjem Filipa Hristića za kneževskog predstavnika i Nikole Hristića za ministra unutrašnjih poslova, u koje je gajio puno povjerenje, te penzionisanjima starih državnih savjetnika, knez je jasno pokazao da najvažnije poluge vlasti ostaju u njegovim rukama. Bio je razočaran političkom situacijom u zemlji i ličnostima koje nijesu gledale državne, već lične interese. U razgovoru sa Nikolom Hristićem, knez je isticao da je stanje u državi "mlogo gore, nego što ga vi možete na prvi pogled spaziti. Kod nas oćedu svi da vladaju i zapovedaju, a niko nema volje da sluša i svoju dužnost vrši. Svi se odali politiziranju." Po riječima kneza i Filipa Hristića ruskom konzulu Aleksandru G. Vlangaliju, izbor vlade bio je privremen i trebalo je da učvrsti knežev trenutni položaj u zemlji. Pošto je knez planirao da Marinovića pošalje u diplomatsku misiju u evropske prestonice, kabinet je trebalo da bude rekonstruisan nakon njegovog povratka, i to imenovanjem Marinovića za kneževog predstavnika.
Naredni kneževi koraci bili su usmjereni na opipavanje pusla garantnih sila. Knez je upravo potezima oko pitanja izdavanja berata i nasljednog prava u porodici Obrenović pokušavao da dozna zvaničan i nezvaničan stav velikih sila u odnosu prema politici Srbije. Engleski konzul Longvort bio je mišljenja da je nasljedno pravo u porodici Obrenović prestalo da postoji uvođenjem principa izbora kneza 1842. i 1858. godine, ali da knezu ipak treba priznati nasljedstvo prestola, jer bi tvrdoglavost i srpske i turske strane mogla da dovede do većih nemira. Austrijska vlada je bila naklonjena engleskom stavu, dok su Francuzi smatrali da je knez napravio grešku pozivajući se na Zakon o nasljedstvu prestola i na taj način bez potrebe izazvao negativne reakcije u Carigradu. Francuski konzul je i ranije, kada je donijet pomenuti Zakon, smatrao da srpski narod nema pravo da sam bira nasljednu dinastiju, čija prava su, po njegovom mišljenju, u rukama sultana. Stav zvaničnog Petrograda bio je usmjeren na tumačenje da je osnivač dinastije Obrenović, knez Miloš, od Porte dobio nasljedno dostojanstvo još 1830. godine, a Srbija hatišerifima unutrašnju autonomiju, te da Carigrad nema prava da svaki put nakon dolaska na presto novog vladara otvara pitanja za koja nema osnova.
Sultan je potpisao berat 19. oktobra 1860. godine, a u Beograd je donijet mjesec dana kasnije. Mišljenje o beratu knez Mihailo je izrazio time što je odbio da se isti pročita uz veliku svečanost na Kalemegdanu, "kako je nalagala tradicija". Umjesto da knez ode u beogradsku tvrđavu, Enis-beg, izaslanik koji je donio carski berat, beogradski muhafiz Osman-paša i Rašid-beg, pašin divan-efendija, su došli kod kneza. U dvoru, na skromnoj svečanosti, berat je pročitan 19. novembra 1860. godine u 11 sati. U sali su bili prisutni konzuli velikih sila, savjetnici, mitropolit sa vladikama, turski predstavnici.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар