Knez Mihailo je morao da se izbori i sa još jednim problemom, koji je imao i unutrašnju i spoljnopolitičku dimenziju. U pitanju su bile izbjeglice iz susjednih krajeva Osmanskog carstva, koje su u velikim razmjerama prelazile u Srbiju. Porta nije blagonaklono gledala na gomilanje izbjeglica u Srbiji, a pošto su bili bez nadzora, lutali su zemljom i postajali predmet intriga određenih političkih grupacija i stranih konzula. Knez je doživio neprijatno iznenađenje saznanjem da Rusija pomaže djelatnost književnika Matije Bana i njegovog Odbora srpsko–bosanskog. On je znao za postojanje "neke" organizacije koja priprema ustanak, ali je detalje o radu samog Odbora saznao tek početkom decembra 1860. godine. Kneza je posebno brinuo podatak da Ban i Odbor podbunjuju izbjeglice u Srbiji i predstavkama velikim silama "u ime građana Stare Srbije", u kojima su oni molili za spas od turskog zuluma, još više pogoršavaju srpsko-turske odnose. Knez je od ruskog konzula zatražio objašnjenje povodom navodne ruske podrške Odboru, istakavši da je vrijeme da se prestane sa "dvostrukim igrama ruske diplomatije". U ruskom odgovoru se naglašavalo da zvanična Rusija nema nikakve veze sa Odborom, te da je ciljna grupa Bana bila u slovenofilskim krugovima, od kojih je očekivao i dobio najveću novčanu pomoć.

Ruski ambasador u Beču, Balabin, naglašavao je 15. marta 1861. godine Gorčakovu da se mora povesti jasna kontrola nad protokom novca na Balkan, te da podrška poduhvatima određenih avanturista, kakav je bio Ban, mora da prestane, jer je samo štetila interesima Kneževine Srbije. Sva pažnja se morala usmjeriti na podršku knezu Mihailu i zvaničnoj Srbiji. On je naveo da se knezu ukaže na to da narastajuća sila Ugarske i slabljenje Austrije mora da dovede do jačanja slovenskog elementa, da je odnos sa Hrvatima dosta složen, zbog njihovih aspiracija na Bosnu i Hercegovinu, te da će dobiti neophodnu podršku Rusije da počne odlučnije djelovanje. Nakon što je austrijska policija otkrila planove Odbora o slanju oružja u Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, i žalbe kneza Mihaila direktno Gorčakovu, u kome je podvlačio učestvovanje ruskih predstavnika u Beogradu i Beču u zakulisne radnje Odbora, car Aleksandar II je naredio da se odmah prestane sa tim djelovanjem. Time su i akcije Odbora i Matije Bana izgubile na značaju do konačnog gašenja. Pitanje izbjeglica ostaće otvoreno i predstavljaće izvor daljih problema u srpsko-turskim odnosima.

Druga vladavina kneza Mihaila Obrenovića - Srbija u vrtlogu evropske politike (3): Kneževo (ne)poštovanje sizerenog dvora

Gotovo odmah sa stupanjem na presto kneza Mihaila otpočele su pripreme za promjenu Turskog ustava. Člancima Jovana Ristića u zvaničnim novinama pod naslovima: "Zakonitost" i "Reforme u Srbiji", otpočelo je pripremanje terena da se izmijeni Ustav iz 1838. godine. Ristić se založio za donošenje novog "organičnog zakona". U ovim člancima, isticao je ministarsku odgovornost, nezavisnost sudstva, slobodu štampe, mogućnost davanja zakonodavne vlasti skupštini. Mnogi savremenici su u svemu ovom vidjeli namjere kneza Mihaila, koji se zaista u načelu slagao sa Ristićevim idejama. Reforme je, pak, trebalo izvesti postupno – "red dakle i zakoniti tečaj stvari!" Knez je, kao i Ristić, strahovao od nedostatka pravne svijesti kod Srba. Iako se pozivalo na zakon i zakonitost, odnosnu pravdu "vezanih očiju", pravi uspjeh reformi mogao se vidjeti tek onda kada Srbima "potreba poštovati zakone pređe u ubeđenje, u krv, u narav … ime zakona da nam je povr svega sveto i uzvišeno, pa kad stradamo, ako je volja zakona, rado da snosimo."

Najprije zbog političke nezrelosti naroda, knez je smatrao da sa reformama ne treba odmah ići suviše daleko, već postepeno.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)