Za razliku od bivšeg ministra šumarstva, Voje Ljujića, "pokajanje" i promjena stava za većinu bosanskohercegovačkih informbirovaca nije značilo slobodu. Revidirstvo se pokazivalo i ovjeravalo praktičnim primjerima ponašanja – "odsijecanjem repova" i mučenjem "bande" koja još nije revidirala. Amnestija skoro kompletnog vođstva PK KPJ za BiH, zarad očuvanja homogenosti rukovodstva u "najosjetljivijoj" jugoslovenskoj republici, strateški izuzetno važnoj za odbranu od eventualne oružane agresije, nisu bile jedine specifičnosti koja su karakterisale i obilježile ulogu bosanskohercegovačkih komunista tokom sukoba Jugoslavije sa Informbiroom. Dosadašnja saznanja, istina skoro isključivo zasnovana na svjedočenjima logoraša, govore o značajnoj ulozi koju su na Golom otoku i Svetom Grguru imali mnogi uglavnom srednji i niži partijski funkcioneri iz Bosne i Hercegovine, što svakako spada u domen specifičnosti. Bili su važan faktor u sprovođenju zloglasne metode zatvoreničkog "samoprevaspitavanja" i svrstavani su u red najzloglasnijih golootočkih "samoupravnih prevaspitača".
Među pojedinim logorašima, takođe, provejavaju stavovi da je UDB-a neke od bivših partijskih rukovodilaca iz Bosne i Hercegovine kao svoje službenike ciljano ubacivala među Golootočane, kako bi provjeravala i kontrolisala tok njihovog "prevaspitavanja". Međutim, to neće biti predmet ovog pokušaja produbljivanja saznanja o informbirovskom rascjepu u centralnoj jugoslovenskoj republici. Provjera vjerodostojnosti pomenutih stavova sačekaće "otvaranje arhiva" i dostupnost odgovarajućih dokumenata, kako bi bili potvrđeni ili odbačeni.
S druge strane, uglavnom je prihvaćeno mišljenje da su prve grupe kominformovaca na Goli otok dovedene juna 1949. godine i da je postupanje uprave logora prema njima bilo prilično liberalno. Logoraš Jovan Dimitrijević se prisjetio da kada je sa prvom grupom došao na Goli otok nije bilo karakterističnog "dočeka", špalira, odnosno "toplog zeca", niti su do dolaska prvih zatvorenika iz Bosne i Hercegovine postojale neke "osobite radne jedinice". I drugi logoraši, poput Miroslava Živkovića i Milete Sajića, tvrde da se režim u logoru i odnos prema logorašima drastično izmijenio kada su na ostrvo pristigli informbirovci iz ove republike. Prema tom za sada jedinom izvoru, "Bosanci" su po dolasku na Goli otok postavili "sobne starješine" i u svoje ruke uzeli rukovođenje sistemom logorskog "samoprevaspitavanja".
Na vrhu piramide kažnjeničke logorske samouprave bio je takozvani "Centar", u čijim rukama se nalazilo rukovođenje svim aspektima logorskog života. "Centar" je povezivao stvarnu logorsku upravu (UDB-u) i ostatak logora – paviljone, a prema svjedočenjima golootočkih zatvorenika bio je pod kontrolom "Bosanaca". Na čelu "Centra" nalazio se "šef Centra" ili "rukovodilac Centra", koji je u lancu logorske samouprave predstavljao najznačajniju osobu, od posebnog povjerenja UDB-e. Zadatak "Centra" bio je da po nalogu UDB-e upravlja opštim procesima u logoru, dok je njihovo praktično izvršavanje bilo "nadležnost" paviljonskih štabova, na čijem čelu su se nalazile "sobne starješine". Važnost uloge "sobnih starješina" je u tome što su bili u direktnoj vezi sa isljednicima, koji su diktirali tretman određenom kažnjeniku, dok je "sobni" sprovodio njegove zamisli u djelo. Generalno, "rukovodeći kadrovi" logorske "samouprave" bili su na različite načine privilegovana "klasa" u logoru, tačnije samo nominalno su spadali u grupu kažnjenika, ako su to uopšte i bili. Bivši logoraši, sjećajući se proživjele golgote, u red najzloglasnijih golootočkih "samoupravnih prevaspitača" ubrajaju pojedine najdosljednije Staljinove pristalice i najupornije podržavaoce optužbi iz Rezolucije Informbiroa, poput Juraja Mareka i Betike Romano. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
