Nevezano za još uvijek maglovite slike o eventualnoj ulozi Džemala Bijedića u "prevaspitavanju" pripadnika unutarpartijske opozicije, više informbirovaca je svjedočilo o brutalnoj torturi sprovođenoj u Centralnom zatvoru Sarajevo. Oni ističu da je u Sarajevu kreiran, a kasnije preko revidiraca iz Bosne i Hercegovine na Goli otok prenesen zloglasni metod slamanja političkih protivnika. Pored pomenutog Nikole Nikolića, logoraš Fedor Miša Pifat je u razgovoru sa Dragoslavom Mihailovićem potvrdno odgovorio na piščev komentar o saznanju da je zloglasno "samoupravno" prevaspitavanje "izum bosanske Udbe". Pifat se o toj Mihailovićevoj opasci izjasnio na sljedeći način: "Jeste. I prvi put se sprovodilo u Centralnom republičkom istražnom zatvoru u Sarajevu? Tako smo i mi čuli." Istog mišljenja o tom pitanju je i golootočanin Mileta Sajić. U razgovoru sa Dragoslavom Mihailovićem je rekao da je postupak "prevaspitavanja" kreiran u "tom zloglasnom republičkom istražnom zatvoru u Sarajevu".
Međutim, nezavisno od toga da li je ekskluzivitet kreiranja sistema prevaspitavanja pripadao komunistima u organima vlasti Bosne i Hercegovine i da li je prvobitno sprovođen u Sarajevu, ili je istovremeno postojao i u drugim bosanskohercegovačkim i jugoslovenskim kazneno-popravnim ustanovama, Centralni zatvor Sarajevo je svakako bio mjesto primjene različitih brutalnosti nad zatvorenicima po Rezoluciji Informbiroa. Saznanja Dragoslava Mihailovića, zasnovana na svjedočenjima Golootočana, ilustruju nivo bizarnosti načina na koji su slamani najuporniji staljinisti. Bivšem ministru finansija NR Bosne i Hercegovine Obrenu Staroviću je navodno u ćeliju "stajanku", u kojoj je zbog njenih dimenzija bilo moguće isključivo stajanje, ubačen leš bliskog prijatelja, informbirovca Miloša Stojakovića. Prilično "čvrsti" i u svojim stavovima istrajni Starović je tako proveo noć, nakon čega se "psihički slomio" i počeo da "sarađuje". Tačnost Mihailovićevih izvora, odnosno svjedočenja logoraša Nikole Nikolića i Mileta Sajića za sada je teško provjerljiva, ali je poznato da imena Miloša Stojakovića nema u objavljenom registru golootočkih robijaša. To ukazuje da zbog tuberkuloze koju je bolovao ili psohofizičke torture kojoj je poslije hapšenja bio izložen tamo nije ni stigao.
U kontekstu pomenute uloge Centralnog zatvora valja pomenuti za sada, takođe, teško provjerljiv podatak koji je zabilježio Dragoslav Mihailović. U svojoj prvoj knjizi "Goli otok" je objavio da je upravnik ove sarajevske kazneno-popravne ustanove bio Drago Stefanović, kao i da je ovaj bivši član MK KPJ Sarajevo tamo "pripremao ubistva". Mihailović je tvrdnju argumentovao iskazom svjedoka inicijala S. E. za kojeg kaže da se pokazao kao "veoma pouzdan".
Prema istoj vrsti izvora, u Sarajevu je praktičnu primjenu imala i metoda primoravanje "revidiranih" zatvorenika na premlaćivanje "zabludnjelih drugova", na šta upućuje ponašanje Esada Šabanca. On je nakon hapšenja, jula 1949. godine, brzo "obnovio" vjernost Partiji, a izgleda da su osobine sindikalnog vođe da je "pristupačan" i da "voli ljude", dodijeljene mu u partijskim karakteristikama samo šest dana pred objavljivanje Rezolucije Informbiroa, naprečac "iščezle" unutar zidina Centralnog zatvora. Golootočanin Mileta Sajić kaže: "Esad Šabanac je, čini mi se, bio u tom zloglasnom republičkom istražnom zatvoru u Sarajevu, gdje je čitav taj postupak, da tako kažem kreiran. I bio je jedan od izvođača tog sistema tamo."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
