U pismu golootočkog zatočenika Nenada Vasić kojim se negira uloga Džemala Bijedića u prevaspitavanju informbirovaca, dalje se kaže: ''Bio sam u CZ Sarajevo od 1. I 1949. g. do maja 1950. g. i za to vrijeme upoznao na razne načine sve batinaše među oficirima UDB-e, ali Bijedića nikada nisam ni vidio. Nisam čuo ni od koga da li je sa uhapšenim ibeovcima imao bilo kakve odnose, a pogotovo da je nekoga tukao. Smatram da ti to moram ponoviti i uvjeren sam da ćeš i za to naći najbolje rješenje."
Ni u do sada dostupnim dokumentima nema dokaza da je Bijedić imao udjela u radu Centralnog zatvora Sarajevo i kreiranju karakteristične metode terorisanja informbirovaca, koja je kasnije prenesena na Goli otok. Međutim, nekoliko je protuteža koje izazivaju sumnju da on nije imao baš nikakvu ulogu u borbi protiv unutarpartijske opozicije i njihovom kažnjavanju. Jedna od njih je problematičnost Danilovićeve tvrdnje iznesene u intervjuu "Oslobođenju", a koja se odnosi na organizaciju i nadležnosti rukovodilaca u Ministarstvu unutrašnjih poslova. On u dopisu Predsjedništvu Vlade NR Bosne i Hercegovine, od 28. februara 1946. godine, pominje samo jednog pomoćnika ministra unutrašnjih poslova i predlaže da se na to od 11. decembra 1945. upražnjeno mjesto imenuje oficir UDB-e, Džemal Bijedić. Predlog je prihvaćen, pa je Bijedić na funkciju postavljen 5. marta 1946. godine. S druge strane, prema formaciji usvojenoj 2. aprila 1946, na čelu UDB-e za Bosnu i Hercegovinu nalazio se pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. Prema tome, čak i ako je do ljeta 1948. donesena uredba o imenovanju dva pomoćnika i ako su u međuvremenu razdvojene njihove nadležnosti, teško je sa sigurnošću ustvrditi da Bijedić baš ni na koji način nije bio uključen u tako važan aspekt bezbjednosti u republici. Na takve sumnje sugeriše izjava Miloša Vranješa, člana MK KPJ Sarajevo i oficira UDB-e za Bosnu u Hercegovinu, koji je u početnoj fazi otvorenog sukoba Tita i Staljina upravo od Džemala Bijedića dobio podršku za "hapšenje i progone" lica kolebljivih po Rezoluciji Informbiroa. Vranješ je 9. avgusta 1948. o tome pred članovima Partijske komisije rekao: "Pošto je to pitanje počelo da se komentariše i među građanstvom na negativan način i došlo je do napada na naše rukovodstvo, to sam pokušao da dođem u vezu sa drugom Uglješom, kao ministrom našeg ministarstva, da bi dobio od njega direktivu kako postupati sa tim licima. Pošto njega nisam našao to sam prenio na niže rukovodstvo da se takva lica hapse i progone, a o tome poslije razgovarao sa Džemom Bijedićem, koji se složio sa mojim stavom."
Činjenica je da Džemal Bijedić od septembra 1948. nije obavljao funkciju zamjenika ministra unutrašnjih poslova, pa Vranješeva izjava ne predstavlja ubjedljiv dokaz o njegovoj ulozi u kažnjavanju kominformovaca. U tom smislu značajnija je i konkretnija ispovijest poznatog revolucionara i informbirovca Vlada Dapčevića. On je u razgovoru sa novinarom Slavkom Ćuruvijom rekao da je u sastavu delegacije koja je predvođena Aleksandrom Rankovićem, avgusta 1951. godine, posjetila Goli otok, bio i Džemal Bijedić: "(...) Došao je sa čitavom svitom. Biješe sa njim Krsto Popivoda, Džemal Bijedić i još dvadesetak ljudi." Bijedić je u vrijeme Rankovićeve posjete Golom otoku bio na čelu Oblasnog komiteta KP BiH za Hercegovinu, pa je u slučaju tačnosti Dapčevićeve tvrdnje krajnje indikativno zbog čega se tada jedan lokalni republički funkcioner našao u sastavu ove visoke delegacije, ako nije imao baš nikakvu ulogu u osmišljavanju ili sprovođenju politike izolacije i prevaspitavanja kominformovaca.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
