Za analizu i razumijevanje uloge pojedinih "revidiraca" u primjeni "samoupravljanja" i torture "svakog nad svakim" u Centralnom zatvoru Sarajevo, dobra paradigma je držanje Juraja Mareka. Njega je Golootočanin Nikola Nikolić označio kao jednog od prvih informbirovaca koji je u toj kaznionici pristao na sprovođenje metode bjesomučnog prebijanja zatvorenika. Zbog deficita primarnih izvora, neophodnih za davanje odgovora na pomenuta pitanja proizašla iz informbirovskog rascjepa u Bosni i Hercegovini, naročito na značaju dobija sadržaj Marekove pokajničke izjave, koju je samo dva mjeseca poslije hapšenja uputio CK KP BiH.
U njoj se "posuo pepelom" i potvrdio svoje revidirane stavove, te uz najgore riječi samoponiženja, da je "nezahvalnik", "dvoličan", "loš komunista", "dezerter" i "izdajnik", isticao i hvalio "ljudsko" postupanje predstavnika vlasti: "Postupak Partije i UDB-e prema meni više je nego ljudski. To i jeste ono što tako boli. Ja to nisam zaslužio (...)." Izjava pokazuje način ponašanja koji je morao usvojiti revidirac. Marek je poput Ilije Čvorovića, kultnog lika iz drame Dušana Kovačevića, zahvaljivao Partiji koja ga je zatvorom "spasila": "(...) Moj dosadašnji boravak u zatvoru bio je za mene ogromna pouka. (...) Da nije bilo zatvora, ko zna kako bi se završila moja protivnarodna djelatnost – najvjerovatnije srozavanjem na ulogu običnog diverzanta i neposrednog sabotera velikog djela naših naroda – socijalističke izgradnje. (...) Hvala Partiji, ona me i pored moje crne nezahvalnosti i dvoličnosti prema njoj i narodu, nije napustila, ona me je spasila."
Nepoznato je da li je i u kojoj mjeri na ovakvo ponašanje Juraja Mareka uticalo eventualno psihofizičko kažnjavanje, ali se na osnovu pomenutog dokumenta donekle mogu osvijetliti dešavanja u Centralnom zatvoru Sarajevo, odnosno može pokušati rekonstruisati ponašanje komunista još istrajnih u stavovima na liniji Informbiroa, ali i onih koji su ih revidirali. [...]
Cilj zatvaranja informbirovaca nije bio samo onemogućavanje širenja "antipartijskog" uticaja i kažnjavanja zbog "izdaje". Namjera vlasti bila je da izolacijom i primjenom zatvorske torture kominformovce slomi, izmijeni njihovo ponašanje i obnovi bezuslovnu odanost Partiji. Za realizaciju takve namjere ključni ljudi Jugoslavije tražili su jedinstvenu i "prikladnu" lokaciju, a pronađena je u dva nenaseljena jadranska ostrva, Goli otok i Sveti Grgur. Metode torture u ovim logorima razlikovale su se od svih do tada korištenih u obračunima sa političkim protivnicima. Pored bjesomučnih prebijanja, mučenja nespavanjem i besciljnim sizifovskim radom – kojeg je simbol bilo prisilno prenošenje kamena iz kamenoloma do vrha obližnjeg brežuljka i nazad, poseban vid golootočkog iživljavanja nad staljinistima bilo je tzv. zatvoreničko "samoupravljanje" i "samoprevaspitavanje". Logor na Golom otoku, kao i ostala mjesta internacije informbirovaca, bio je pod direktnom upravom savezne UDB-e, ali je suština ove sadističke metode bila u tome da su zatvorenici naizgled sami upravljali logorom. Kažnjenici su bili jedina grupa koja je fizički boravila unutar "Žice". Sretali su svoje istražitelje, ali nisu dolazili u dodir sa komandantom logora niti većinom njegovog osoblja. Takođe, oko 150 milicionera koji su čuvali "pogon" nisu imali mnogo kontakata sa logorašima. Sva mučenja, od "stroja" – "toplog zeca", do "kruga", "španskog plivanja", ili "lajanja u sijalicu", izvodili su sami zatvorenici. Ustvari, logorom je upravljala zatvorenička hijerarhija, a "samoupravljače" je imenovala uprava logora kojoj su bili odgovorni. Nadgledanje procesa "prevaspitavanja" bilo je isključivo u zatvoreničkim rukama, koji su taj posao obavljali sa svom strogoćom i dokazivačkom požrtvovanošću revidiraca.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
