Tokom informbirovskog loma na vidjelo su izlazile sve varijabilnosti ljudskog karaktera. Betika Romano se, vjerovatno pod snažnim psihofizičkim pritiskom, u veoma kratkom vremenskom periodu, prema istom pitanju odnosila na dijametralno suprotne načine. Iako jedan od najčvršćih i "najborbenijih" zastupnika stava da su "Rusi načelni", u sjećanjima golootočkih robijaša ostala je upamćena po zlu. Premda djeluje kao ironija, ali se izgleda ispravnom pokazala jedna od u partijskim karakteristikama zabilježenih osobina Romanove – da prema ljudima "zna da bude nagla i nekad suviše oštra". Logoraš Drago Dujmović je, sjećajući se svojih golootočkih dana, "prstom upirao" na "upravnicu" ženskog logora Betiku Romano i rekao da je "zvjerski postupala s kažnjenicima". Nikola Nikolić, takođe, kaže da su zatvorenice sa "grozom" pominjale "jednu od najstrašnijih komandantica Ženskog centra Betiku Romano".
Robijaši svjedoče da su po zlu čuveni golootočki "samoupravni funkcioneri" iz Bosne i Hercegovine bili Esad Šabanac i Kadrija Kreso.
Drago Dujmović je kazao da je Goli otok bio najgori "pedeset prve godine, za vrijeme Šabanca i Krese". Iako je samo šest dana pred objavljivanje Rezolucije Informbiroa dobio karakteristike odgovarajuće sindikalnom funkcioneru – da je "pristupačan" i da "voli ljude", informbirovski rascjep je "izmijenio ličnost" Esada Šabanca. Ubrzo nakon hapšenja, jula 1949. godine, "obnovio" je odanost Partiji, a na Golom otoku pokazao sve osobine brutalnog revidirca. Logoraš Fedor Miša Pifat za njega kaže da je bio "broj jedan od svih zverova na Golom otoku". Nikola Nikolić ga je opisao kao jednog od "batinaša" i najzloglasnijih "šefova soba". Šabančevo postupanje još slikovitije deskriptuje takođe žrtva golootočke torture, Radosav Zeković: "On je bio taj koji je sa svojom grupom najviše tukao ljude, i od njega smo se plašili svi. Sklanjali smo se sa uske kamene staze kad bi naišao. (...) Tako je Esad ostao u sjećanju kao čovjek koji nas je sve zadužio zlom."
Sličan glas pratio je i bivšeg oficira zeničkog opunomoćstva UDB-e, Kadriju Kresa. Dragoslav Mihailović na osnovu svjedočenja logoraša Miša Pifata piše da je Kreso prvu godinu na Golom otoku proveo u "nemilosti", što govori da njegovo zatvorsko "dokazivanje" u Bosni i Hercegovini vjerovatno nije bilo dovoljno za sticanje funkcije prevaspitača. Prema istom izvoru, najprije je sa nekom od brigada odveden sa ostrva, da bi nakon što je vraćen postao zloglasni šef sobe sa svim osobinama brutalnog revidirca. Opisao ga je kao namrštenog i izuzetno surovog čovjeka, koji je svojom fizičkom pojavom ljudima ulivao strah. Slično svjedoči i Nikola Nikolić: "Kadrija Kreso, oficir Udbe, iz Hercegovine ili Bosne. Bio je član Centra zadužen za istrage 1950. i 1951. godine. Veliki batinaš 'koji je ljudima ulivao strah u kosti' i kome prosto 'nisi smeo reći dobar dan'." O surovosti Kadrije Kresa Dragoslavu Mihailoviću je pisao bivši robijaš, advokat iz Novog Sada. Apostrofirao je da je u golootočkoj baraci pretučen od sobnog starješine Marka Bjekića, ali da se više plašio nečeg drugog – istrage kod Kadrije Kresa. [...]
Svjedočenja više golootočkih kažnjenika formulišu zaključak da su informbirovci iz Bosne i Hercegovine igrali izuzetno važnu ulogu u sistemu prevaspitavanja "zastranjelih drugova". Ta činjenica podstiče na promišljanje zbog čega su baš "bosanci" izabrani za "nosioce posla" koji, ispostaviće se, predstavlja najveću mrlju u istoriji jugoslovenskog socijalizma. Nauka na to pitanje za sada, iz istog razloga kao i na mnoga druga pomenuta, ne može dati adekvatne odgovore.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
