Knez Mihailo je zaista bio nepokolebljiv da svojoj zemlji pruži sve slobode, ali je bio uvjeren da je pravi razvoj uslovljen odozdo, odnosno da se narod sam od sebe uzdiže postepeno, do potpunog ovladavanja slobodama. Tu je knez došao u raskorak sa vodećim liberalima, koji su tražili slobode odmah. Najbolji primjer je Vladimir Jovanović, koji se nakon smrti kneza Miloša, iz Engleske vratio u Srbiju, smatrajući da kao što bi najsavremenije poljoprivredne mašine "prenijeli u našu zemlju, tako valja prenijeti i engleski parlamentarizam".
Već u prvom razgovoru kneza i Jovanovića vidjele su se velike razlike. Knez je govorio da je Engleska jedno, a Srbija drugo. Uvoditi engleske slobode u Srbiji, gdje "skupštinari ne umeju ni svoga imena potpisati" bilo bi ravno političkom samoubistvu. Uz to "ja mogu na prste izbrojati sve evropski obrazovane ljude u mojoj zemlji, njih nema više od desetak–dvanaest; ustanove jedne zemlje ne prave se za dvanaest najviše obrazovanih ljudi, one se moraju podešavati prema opštem nivou naroda", isticao je knez Mihailo. Istovremeno, uvođenje parlamentarizma "samo toga radi da bi Milovan Janković i još nekoliko njih kao on mogli držati parlamentarne besede – bilo bi neozbiljno." Knez je Jovanoviću podvlačio da on nije protivnik sloboda, niti uvođenja parlamentarnog sistema, te da nije, kao otac, nepovjerljiv prema iteligenciji. "Ja lično, volio bih najviše da državne poslove prenesem na Vladu i Skupštinu, a ja da idem da lovim, ali kad vidim kako je naša zemlja još primitivna, ja moram sav da legnem da radim za nju", govorio je knez.
Jovanović je napominjao da nijedan narod nije odmah zrio za političke slobode, nego se vremenom naučio da ih koristi. Zato je predlagao uvođenje slobodne štampe, preko koje bi se narod naučio da politički misli. Knez je imao u vidu sasvim drugačiji raspored uvođenja političkih sloboda, gdje je sloboda štampe bila posljednja. Kada se knezu Mihailu govorilo o političkim slobodama, on se smiješio i odgovarao: "Nije sloboda u paragrafima, prave slobode može biti u blagostanju, napretku i obrazovanosti naroda. Neka moji Srbi postanu bogati i obrazovani, oni će tim samim postati i politički slobodni. Ko može tiranisati obrazovan i imućan narod? A dokle je god on siromašan i neobrazovan, sve političke slobode, koje bih mu ja dao, on bi upotrebio samo na svoju rođenu štetu, i svaki koji bi hteo, mogao bi da ih oduzme kad god bi hteo."
Kneževe riječi jako su odjeknule među liberalima, kao i slučaj Milovana Jankovića. Knez je, prilikom Jankovićeve audijencije, u rukama imao njegovo pismo Vuku Karadžiću, pisano sa puno nepovjerenja u napredak pod knezom Mihailom i isticano da kneza više interesuju konji nego njegov narod. Išlo se tako daleko da je čak prećeno i "užasima Francuske revolucije". Nakon što je Janković priznao autorstvo, knez je vidno ljut lupio nogom i krenuo da govori: "Oca ti...", ali se suzdržao. Umjesto psovke, Janković je otišao praćen riječima da je Schuft [bitanga, prim. D. L.], te da će prema njemu zakon "biti izuzetno suspendovan."
Za liberale je ovaj knežev postupak dosta govorio o njegovoj budućoj politici. Poslije prijema kod kneza, Janković je pozvao drugove da razviju barjak opozicije osnivanjem lista "Narodna skupština". Kada su odlučivali o nazivu novina, jedan od inicijatora je u šali govorio:"Ako je zabrane, nek se barem u narodu rekne, da su zabranili Narodnu skupštinu." Grujić je, kao liberal u vladi, pozivao svoje drugove da se smire dok on ne izgladi spor između kneza i Jankovića. Uprkos tome, ne želeći da čekaju, Stojan Bošković, Vladimir Jovanović i Milovan Janković su u decembru 1860. godine dobili odobrenje da uređuju i štampaju svoje novine.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар