U važnoj diplomatskoj misiji, koja je bila povjerena državnom savjetniku Jovanu Marinoviću, posjeta Torinu je otkazana po kneževom naređenju, dok je Marinović bio na putu. Razlog je bio proglašenje ujedinjene Kraljevine Italije, budući da knez nije želio da rizikuje bilo kakvo podozrenje Austrije.
U glavni cilj misije bili su upućeni knez, Marinović, Nikola Hristić i ruski konzul. Zvanično obrazloženje srpske vlade o misiji bila je notifikacija nasljedstva kneževskog dostojanstva. Ovo objašnjenje prihvatili su engleski i francuski konzuli, dok su istaknutiji srpski političari smatrali da je cilj misije pitanje promjene ustava. Niko nije ni pretpostavljao da je jedan od glavnih ciljeva misije osiguravanje ruske podrške i rješavanje zaključenja zajma u Rusiji. Knez je posebno insistirao na tome da se ovaj dio misije drži u najvećoj tajnosti, jer je smatrao da bi to moglo da izazove veliki pritisak evropskih sila i odlaganje ruske pomoći. Tražeći oslonac u Rusiji, knez je računao na njenu tradicionalnu balkansku politiku i želju da promijeni ograničenja koja su joj nametnuta Pariskim mirom. Iako nije želio da se veže samo za Rusiju, posebno zbog podozrenja Porte, Austrije i Engleske, i iako je srpska vlada stavljala do znanja konzulima drugih velikih sila da jasno razlikuje srpske interese od ruskih, knez je već tada napravio važan korak ka izboru spoljnopolitičkog oslonca.
Prilikom boravka u Beču, Marinović se sastao sa austrijskim ministrom spoljnih poslova Rehbergom. Znajući da srpski izaslanik odlazi u misiju u Petrograd, Rehberg je na njega vršio veliki pritisak da zatraži audijenciju kod cara Franca Jozefa. Izvjesno je bilo nepovjerenje Beča prema vladi u Srbiji, te su na sve načine pokušavali da dobiju više obavještenja o Marinovićevim zadacima u Rusiji. Stavovi Hahzburške monarhije bili su jasni. Bilo kakve promjene unutrašnjeg uređenja ili promjene ustava trebalo je odložiti. Po pitanju iseljavanja Turaka, koje je ugovoreno još hatišerifima iz 1830. i 1833. godine, bečka vlada je sugerisala razgovore sa Portom.
Marinović je krajem novembra 1860. godine krenuo put Petrograda. Ruski ministar inostranih poslova primio ga je 21. decembra. Jedno od prvih pitanja u razgovoru bilo je pitanje promjene ustava, odnosno smanjenja vlasti Savjeta i jačanja vlasti kneza. Iako je Aleksandar Gorčakov podržao srpske zahtjeve za izmjenom, smatrao je da to pitanje treba pažljivo razraditi i pokrenuti preko Narodne skupštine. Predlog ruskog ministra bio je da se ne ide sa formom "promjene ustava", već da se izmjene izvrše donošenjem osnovnih zakona. Na taj način bi se promjena ustava izvršila kao unutrašnja stvar Srbije, čime bi se spriječilo miješanje Porte i ostalih garantnih sila. Kada je riječ o iseljavanju Turaka, Gorčakov je smatrao da bi otvaranje tog pitanja izazvalo brojne komplikacije u odnosima sa Portom, ali da je Rusija spremna da pruži svu diplomatsku podršku Srbiji.
U sklopu pitanja iseljavanja Turaka bilo je riječi i o pitanju izbjeglica iz okolnih krajeva Osmanskog carstva u Srbiji. Gorčakov je u potpunosti podržao akciju srpske vlade na prihvatanju bosanskih i bugarskih izbjeglica i izrazio se protiv protesta Porte, koja je zahtijevala njihovo izručenje. Pitanje zaključenja zajma u Rusiji ostalo je otvoreno i zahtijevalo je dodatne pregovore, ali je Gorčakov obećao da će nastojati u rješavanju ovog pitanja i po što povoljnijim uslovima. U Petrogradu je bilo riječi i o angažovanju Garašanina na državnim poslovima.
Najvjerovatnije je da je ruski ministar za misiju koja je planirana u Carigradu savjetovao slanje Garašanina, tada jednog od najupućenijih političara u srpsko-turske odnose.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
