Delegaciju koja je knezu Pavlu trebalo da preda Memorandum hladno je primio Milan Antić, ministar Dvora. Knez Pavle nikada nije odgovorio na apel zagrebačkih intelektualaca. Beogradski intelektualci, Slobodan Jovanović, Boža Marković, Stanoje Stanojević i drugi su u Beogradskom memorandumu podržali stavove svojih kolega iz Zagreba. Apeli nepolitičkih ljudi iz Beograda i Zagreba ne samo da nijesu naišli na razumijevanje, nego su podstakli otvorenu kampanju, prije svega vladajuće Jugoslovenske nacionalne stranke, koja je Zagrebački memorandum, u svom glasniku, nazvala "defetističkim činom" i istakla da sve što se "diže protiv našeg programa stoji s one strane granice koja dijeli pozitivno od negativnog". Ovakva reakcija na dobronamjerne sugestije vodećih intelektualaca u Kraljevini je značila nastavak retorike "ko nije sa nama taj je protiv države", koja je forsirana u prvim godinama diktature.
Poslije pada vlade Nikole Uzunovića, mandat za sastav nove vlade je dobio Bogoljub Jevtić. Znalo se da je vlada izborna, odnosno da treba da zemlju vodi do izbora kada će se vidjeti šta dalje. Jevtić je pokušao da političke prvake bivših stranaka privoli na ulazak u vladu, pa su vođeni razgovori sa Acom Stanojevićem, Antonom Korošcem i Mehmedom Spahom. Novi predsjednik Ministarskog savjeta najavljivao je opoziciji parlamentarne izbore, kao i relativnu liberalizaciju stranačkog i političkog života u Kraljevini. Do neslaganja je došlo oko raspodjele ministarskih mjesta u novoj vladi, budući da su radikali insistirali da im se dodijeli mjesto ministra unutrašnjih poslova, pa su ovi opozicioni prvaci odbili Jevtićeve ponude. T. Stojkov navodi da ni sam Bogoljub Jevtić nije bio pretjerano zainteresovan za uspješno uključivanje predstavnika zabranjenih političkih partija u novu vladu. Tako su u novu, izbornu, vladu uglavnom ušle manje poznate ličnosti, a od opozicionih prvaka jedino Milan Stojadinović, kao ekonomski stručnjak kome je povjereno ministarstvo finansija i za čiji se ulazak u vladu založio lično knez Pavle.
Glasine o skorom raspisivanju izbora su, kako navodi Maček, počele da kruže neposredno poslije pravoslavnog Božića. I predsjednik vlade Jevtić je takva govorkanja potvrdio u izjavi jednom francuskom novinaru. Tokom januara i februara vlada je preduzimala mjere koje su bile dio predizborne kampanje i išle za time da se popravi socijalni i ekonomski položaj stanovništva i da se prividnim političkim popuštanjem, prije svega oslobađanjem Mačeka iz zatvora, pokuša povratiti nešto od naklonosti podanika. Namjesništvo je skupštinu izabranu u novembru 1931. raspustilo ukazom od 7. februara i raspisalo nove izbore za 5. maj 1935. Iz izjave kneza Pavla date Asošiejted presu 21. februara izgledalo je da je Namjesništvo spremno da napravi zaokret u pravcu liberalizacije političkog života i da će izbori proteći u relativno slobodnoj atmosferi. Knez Pavle je isticao da "upravljanje zemljom ne zavisi više od volje ili kaprisa dvojice ili trojice ljudi", te da je uvjeren "da će svi imati podjednaku priliku da učestvuju u poslaničkim izborima" jer u "jednoj zemlji koja je sastavljena od toliko raznorodnih elemenata kao što je Jugoslavija moramo imati podjednako pravo u vođenju državnih poslova ako se želi da zemlja ostane složna i ujedinjena".
Na izbore se išlo sa nešto modifikovanim izbornim zakonom iz 1933. godine kojim je propisano da lista mora biti podržana u najmanje polovini administrativnih srezova Kraljevine sa 30 potpisa, umjesto 60, kako je to predvi- đao zakon iz 1931. godine. Djelimično je modifikovan i način raspodjele poslaničkih mandata. Po ranijem zakonu zemaljska lista koja je osvojila relativnu većinu glasova automatski je dobijala 2/3 poslaničkih mjesta u parlamentu, dok su izmjene iz 1933. predviđale da najjačoj partiji pripadne 3/5 mandata. Omogućeno je da se svako može kandidovati u tri izborne jedinice, dok je zakon iz 1931. omogućavao kandidovanje u samo jednoj jedinici.[…]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
