Kada Crnogorac padne u ruke Turaka, živ ili mrtav, neprijatelji mu kidaju glavu i odnose je kao znak trijumfa. Za uzvrat, sa leševa Turaka ubijenih u nekoj borbi, kada ratnici Crne Gore ostanu gospodari bojnog polja, odmah se sijeku glave i kao krvavi trofeji postavljaju na bedeme kule na Cetinju. Tako se barem radilo do prije samo nekoliko godina: sada još uvijek sijeku glave Turcima, ali umjesto da ih odnose u prijestonicu nabijaju ih na kolčeve na granici. Isto tako, saborci Crnogorca poginulog u boju sijeku mu glavu kad god to mogu da muslimani ne bi mogli da se diče da je u njihovim rukama.
Kada su početkom ovog vijeka Crnogorci udruženi sa Rusima napali Napoleonove vojnike kod Dubrovnika, jedan viši ruski oficir ranjen je u jednom jurišu.Čim ga je vidio da pada, jedan crnogorski kapetan, koji se bio sprijateljio sa njma, pritrčao mu je. "Prijatelju", rekao mu je,"dobar si hrišćanin i hrabar vojnik. Pomoli se, odsjeći ću ti glavu da je neprijatelj ne bi uzeo. To je jedina usluga i posljednji dokaz prijateljstva koji ti sada mogu pružiti". Ruskom oficiru nije bilo stalo do tog isuviše crnogorskog znaka prijateljstva; strah da može izgubiti glavu od strane svog brata po oružju, dao mu je snagu i uspio je da se udalji sa bojišta.
Izbjegli u svoja gola brda, Crnogorci u podnožju gledaju plodne ravnice koje daju bogate žetve. Nekada su te ravnice pripadale njima. Njihovi preci obrađivali su ta polja na kojima danas nesrećna raja, njihova braća po krvi, po jeziku i vjeri, siju i žanju da bi plodovima svoga znoja hranili ravnodušnog i okrutnog gospodara. Taj gospodar je Turčin, rođeni i vječiti neprijatelj Crnogoraca. Za ratnika Crne Gore sveta je dužnost da se bori protiv tog neprijatelja, da priskoči u pomoć na jadikovke raje i da se u isti mah osveti za njihove patnje i za stare poraze srpskog naroda. Dakle, mnogo je razloga koji nagone Crnogorca da siđe u ravnicu i započne pojedinačne borbe sa okolnim muslimanima i da upada na njihove posjede. Ovi učestali upadi razvijaju kod njega želju za otimačinom i stvarajući nasljedne dugove u krvi između turskih i hrišćanskih porodica održavaju, izvan velikih pohoda koje Porta preduzima, stanje stalnog rata na granicama zemlje.
Navika da stalno idu naoružani, takođe, gotovo u svim slučajevima, čini da zavađe koje nastaju među njima budu krvave. Nekada su zavađe i osvete prenošene sa koljena na koljeno bile prava nevolja koja je pustošila zemlju. Međutim, čak i usred tog neobuzdanog rasplamsavanja žestokih i neukrotivih priroda, izvjesni zakoni časti, koje su uvijek prihvatale čitave porodice na obje zavađene strane, smirivali su sukobe. Osveta je obično smatrana časnom borbom: njeno izvršavanje je prestajalo onog trenutka kada ozbiljna opasnost zaprijeti zemlji. Ubiti nenaoružanog čovjeka smatrano je kukavičlukom, a najžešća srdžba treba da prestane onda kada jedan od dva neprijatelja izgovori svetu molbu: "Ne u krv, Bog ti i sveti Jovan".
Naporima tri posljednja vladara Crne Gore uspjelo se da se, gotovo u potpunosti, iskorijene ove osvete i unutrašnji sukobi. No, valjalo je ipak još u izvjesnim slučajevima savladati silovitost i ponositost ovih surovih brđana. Stoga u članu 34 Zakonika koji je knjaz Danilo obnaradovao 23. aprila 1855. stoji:
"Ako pak koji udari brata Crnogorca ili Brđanina nogom ili kamišom i rani na pravdu Božiju, takovi da plati za oni udarac cekina pedeset, ako li ga oni u oni isti mah u onoj ljutini ubije, pošto bude udaren, za njega da pogovora nije, koliko ni za lupeža koji u krađu pogine".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
