Da bi se sagledala zaista uzvišena strana Crnogoraca, treba ih posmatrati u borbi sa muslimanima, kada turska vojska dovede u opasnost njihovu vjeru i slobodu njihovih brda. Muškarci, starci, djeca, svi hrle u borbu sa mučeničkim zanosom. Čak i bogalje nose u šančeve – ležeći iza stijena pune puške i pucaju na neprijatelja. Pasti u jednoj od tih borbi najveća je težnja Crnogoraca. Smrt van bojnog polja ovi junaci smatraju za najveću nesreću; stoga za nekoga koji umre prirodnom smrću rodbina kaže da je ubijen "od Boga, starog krvnika". Najveća uvreda koja se može nanijeti Crnogorcu, jedina koja se nikad ne prašta je kad mu se kaže: "Znam ja tvoje stare, svi su ti umrli u postelji".
Prema ustaljenoj navici isključivo ratničkih plemena, muškarac u Crnoj Gori prezire sve druge poslove osim ratovanja. Vaspitavan među oružjem od kolijevke, Crnogorac je sve svoje duhovne snage usmjerio na tu stranu. Kada postane odrastao čovjek i muž, njegove vojničke obaveze se povećavaju i šire; on nije više samo branilac domovine već postaje i zaštitnik domaćeg ognjišta. Ali druge dužnosti ili poslove ne prihvata. U miru se sprema za rat, čisti oružje, pravi barut, topi olovo, ili se, pak, pušeći čibuk odmara od napora kroz koje je prošao. Domaći poslovi, čak i oni najteži – obrađivanje zemlje isključiva su privilegija žena.
Ne treba pomisliti da su zbog toga one, kao kod primitivnih naroda koje Jevanđelje nije još prosvijetlilo dovedene u položaj robinja potčinjenih muževima: hrišćanstvo je tu, u Crnoj Gori, da uzdigne i oplemeni njihov karakter. Crnogorka vodi život ispunjen teškim radom, ali njeno dostojanstvo je utoliko veće. Poštovana i voljena od supruga, ona udešava dom u koji umorni ratnik svakodnevno dolazi da se odmori. To je rimska matrona iz najboljih dana Republike, čedna i vjerna svome mužu, ponosna na broj i vrline svoje djece, koja posvećuje život brizi o kući. Na grobu Crnogorke mogao bi se napisati, kao na grobu Rimljake, ovaj uzvišeni epitaf: "Domi mansit, lanam fecit, pudicitam servavit". Teško onome ko se usudi da joj uputi nepristojan pogled ili da joj ne ukaže poštovanje! Karabin muža, oca ili brata odmah bi krvlju sprao takvu uvredu.
No, Crnogorka se ne ograničava samo na poslove i miran život koji smo upravo kratko izložili. I ona ima, kao i muškarci, svojih radosti, slave i uspjeha. Kao supruga, pridružuje se mužu u borbama i podvizima. Neustrašiva kao i on, ona, kroz kišu kuršuma, nosi borcima municiju kada počne da im nedostaje. A ako se muž istakne u ratu, ako se vrati jednodušno slavljen od strane svojih ratnih drugova, to je veliki dan za Crnogorku; na njivama, uveče oko bunara, sve žene je gledaju sa poštovanjem ali i zavišću i razmiču se pred njom da bi joj ustupile prvo mjesto; muškarci je pozdravljaju sa poštovanjem. Tada joj mukotpan posao na koji je osuđena više ne izgleda težak; ona je srećna i ponosna, supruga je slavnog ratnika!
Zatim, kada Turčinovo tane pogodi njenog supruga, ako ona nema ni oca ni brata da ga osveti, ako su mu sinovi još suviše mali da izvrše tu dužnost, tada Crnogorka preuzima na sebe obavezu da ga osveti. Uzima pušku i sablju poginulog, trči u prve borbene redove i kući se vraća uobičajenim poslovima tek pošto izvrši ono što smatra svojom svetom dužnošću. Ali ovdje ustupimo riječ narodnoj pjesmi iz zbirke g. Vuka Karadžića, "Narodne srpske pjesme", koja govori o jednoj takvoj osveti:"Hajduk jadikuje i viče na planini: 'Siroti Staniša, proklet da sam što te ne osvetih!'"
Duboko u cuckoj dolini jedna žena začuje ove jadikovke i shvata da joj je muž poginuo. Sa puškom u ruci smjesta jurne ta vatrena hrišćanka i krene zelenim stazama kojima su sišle ubice njenog muža – petnaest Turaka predvođeni Čengić-agom.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
