Takvi su Crnogorci, takav je ovaj narod o kome se evo nekoliko godina toliko govorilo i dobro i loše. Njihovi neprijatelji ih opisuju u lošem svijetlu, naročito u stranoj štampi, predstavljaju ih kao svirepe i razuzdane divljake, krvoločne i gramzive. Ima nečeg tačnog u takvom portretu, ali on pokazuje samo lošu stranu crnogorskog karaktera, a skriva velike vrline koje krase ove snažne i divlje prirode. Ono što zaboravljaju posebno oni koji napadaju Crnogorce je to da uporede sa njima protivnike sa kojima se ovi ratnici bore. U tom periodu Crnogorac se izdiže i nadmašuje Turčina svojom visinom koja odvaja hrišćanstvo od muslimanske vjere. [...]
Zbog toga su Crnogorci dostojni u najvećoj mjeri interesovanja koje im je hrišćanska Francuska posvetila posljednjih godina. Zbog toga je u budućnosti Istoka i u događajima koji će se tamo dešavati ubuduće, Crna Gora pozvana, uprkos malobrojnom stanovništvu, da odigra značajnu ulogu. To je utočište i predvodnica slobode u slovenskim provincijama Turskog carstva.
Uostalom, kad se proučava hrišćanski Istok, treba se navići na tu veliku ulogu koju igraju malobrojne populacije skučene na maloj teritoriji. Planina Suli bila je mnogo manja od Crne Gore. To nije bila uređena država, već obična skupina divljih pastira. Manje srećni od Crnogoraca, stanovnici Sulija nijesu čak mogli da sačuvaju domovinu, koja je podlegla pod udarima strašnog Ali-paše. Pogledajte, međutim, kakav udio su pastiri Sulija imali u oslobođenju Grčke! Kada je stigao dan velike nacionalne borbe, svaki od tih neustrašivih ali nepoznatih ratnika je postao general, a imena Cavelasa i Bocarisa su dospjela u prvi red heroja slobode. Isto tako će se desiti sa Crnom Gorom onoga dana, koji možda nije mnogo daleko, kada Sloveni u Turskoj, sa oružjem u ruci, zatraže svoje mjesto pod suncem, svoja neprikosnovena prava na život nezavisnih naroda.
Stoga je Porta s punim pravom nalazila i nalaziće uvijek u svom susjedstvu razlog za nespokojstvo i opasnost. Čim u Turskoj ojačaju snage ili se rasplamsa muslimanski fanatizam, to će se odraziti napadom na Crnu Goru i pokušajem da se ona pokori. To se desilo 1853, u času kad je rat na Istoku upravo počinjao, to se, isto tako, dogodilo 1858. a vidjeli smo da se ponovo javlja sa najbolnijim raspletima posljednjih godina.
Zamislimo sada da smo u jednoj crnogorskoj kući, ne jednog od onih dana kada samo jedna misao, ona o nacionalnoj odbrani, rasplamsava duhove, kad je svaka druga aktivnost prekinuta, kada se u selima i na puteljcima susreću samo žene koje nose muževima barut za dalju borbu ili hranu da održe snagu, dok se o stijene neprekidno odbija u daljinu prasak puščane pucnjave. Izaberimo, naprotiv, jedan miran i spokojan dan; kada ćemo iznenaditi na djelu narav stanovnika.
Uđimo i najprije bacimo pogled na sam kućerak. Ne može se zamisliti ništa prostije; ni plan ni fasadu nije uradio nikakav građevinar. Kamenje naslagano nepravilno do visine od osam do deset stopa čini četiri zida. Krov je od slame. Crijep se veoma rijetko koristi u Crnoj Gori, to je kneževski luksuz. Mogao bi se navesti gotovo samo Cetinjski manastir, zdanje koje je u istom mjestu sagradio vladika Petar I za stanovanje crnogorskih gospodara, i kućerak koji se pompezno naziva ''Hotel za strance'' čiji su krovovi pokriveni crijepom.
Unutrašnjost kuće odgovara njenoj spoljašnosti. Sastoji se od jedne ili najviše dvije prostorije, bez stakala na prozorima, bez patosa i oplate. Na sredini je rupa široka nekoliko stopa. To je ognjište: tu se ukućani griju i kuvaju. Katkad je umjesto ovog ognjišta u zemlji drveni sanduk, podignut na četiri noge i ispunjen mješavinm zemlje i pepela, koja služi kao podloga za vatru koja seže do visine grudi. Dimnjak je potpuno nepoznata stvar, dim izlazi kuda stigne, kroz uvijek otvorena vrata i kroz otvore na krovu. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
