Nakon energičnih mjera iz 1949. naredna godina je bila znatno "stabilnija", ali je i tokom 1950. iz Partije isključeno 663 članova, od kojih 126 funkcionera, dok je slobode lišeno 566 lica.
Informbirovci su nakon hapšenja smještani u zatvore naslijeđene od bivše države (Sarajevo, Zenica, Vareš, Bileća). Za sada je teško sa sigurnošću reći koji je zatvor bio dominantan "izbor" nadležnih organa, ali činjenica da je većina kolebljivaca i onih koji su tajno ili otvoreno podržavali Rezoluciju Informbiroa živjela i radila u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ukazuje da je to bio Centralni zatvor u Sarajevu. Golootočki logoraš Nikola Nikolić, koji je istraživan u ovoj kazneno-popravnoj ustanovi, ustvrdio je krajem osamdesetih godina da je sadistički sistem terorisanja informbirovaca metodom "samoprevaspitavanja" svakog nad svakim nastao u sarajevskom Centralnom zatvoru. On je u intervjuu za "Književne novine", u proljeće 1988. godine, izjavio da je jedan od kreatora te metode bio visoki državni funkcioner, tada već preminuli Džemal Bijedić. Književnik Dragoslav Mihailović, koji je vodio razgovor sa Nikolićem, kasnije u svojoj knjizi "Kratka istorija satiranja" o tome piše: "Opšte je mišljenje golootočkih logoraša da je sistem terorističkog samoprevaspitavanja svakog nad svakim, ustoličen na Golom otoku, 'kreiran' u sarajevskom Centralnom zatvoru. Kao 'kreatora' ove vrste terora jedni navode mostarskog majora UDB-e Džemala Bijedića, kasnijeg predsjednika Savezne vlade, dok ga drugi aboliraju."
Nikolićeva izjava brzo je podstakla reakciju Uglješe Danilovića. On je decembra 1988. u "Oslobođenju" negirao bilo kakvu ulogu i umiješanost Džemala Bijedića u hapšenjima i torturi nad pristalicama Kominforma: "Džemal Bijedić nikada nije rukovodio Službom državne bezbjednosti, niti je ikada vodio istragu nad uhapšenim informbirovcima ili drugim političkim krivcima. (...) Postavljen je za moga pomoćnika za Javnu bezbjednost, dok mi je pomoćnik za Državnu bezbjednost bio Slobodan Šakota. Ove dvije službe bile su strogo odvojene (...)" U prilog Danilovićevoj tvrdnji ide činjenica da je Bijedić na funkciji pomoćnika ministra ostao do septembra 1948. godine, dakle dužnost je predao prije nego što su u Bosni i Hercegovini uslijedila masovna hapšenja pripadnika unutarpartijske opozicije. Istoričar Husnija Kamberović naročito potencira ovaj argument i odbacuje mogućnost da je Bijedić učestvovao u kažnjavanju informbirovaca. On u svojoj knjizi "Džemal Bijedić: politička biografija", daleko najcjelovitijem djelu o životu i političkoj karijeri ovog bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog komuniste, između ostalog, kaže: "(...) U sada dostupnim izvorima nema nikakvog utemeljenja tvrdnja Dragoslava Mihailovića o Bijedićevom udjelu u radu Centralnog zatvora (...). Činjenica da je Bijedić, u vrijeme otvaranja Golog otoka, već prestao biti pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, odnosno da je od septembra 1948. obavljao dužnost generalnog direktora Vlade NR Bosne i Hercegovine, pokazuje da je ova Mihailovićeva tvrdnja posve neutemeljena."
Još ubjedljiviju negaciju Bijedićeve umiješanosti i uloge u prevaspitavanju informbirovaca predstavlja pismo golootočkog zatočenika Nenada Vasića, koje je 13. aprila 1991. uputio Dragoslavu Mihailoviću. Vasić kaže da je Nikola Nikolić (logoraš čiju je ispovijest Mihailović objavio u svojoj knjizi) imao pogrešno uvjerenje i odlučno negirao umiješanost Džemala Bijedića u terorisanju zatvorenika u sarajevskom Centralnom zatvoru: "Kad smo bili kod tebe, rekao sam ti šta mislim o [Džemalu] Bijediću. Bojim se da je pokojni Nikola [Nikolić] bio u zabludi.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
