Ambasador Bogdan Crnobrnja je kasno uveče 10. septembra 1970. poslao hitnu poruku u Beograd, naslovljenu na Tita i sekretara za inostrane poslove Mirka Tepavca. Crnobrnja je dobio poziv od Kisindžera i zakazao mu sastanak koji se održao tog dana. "Saopštio mi da bi predsjednik Nikson želio da posjeti Jugoslaviju. Predložen je dolazak 30. septembra popodne, a odlazak 2. oktobra prijepodne… Pozivaju se na ranije izraženu želju za posjetu Jugoslaviji i susret sa drugom Titom. Nikson razmišljao da učini posjetu kada i Rumuniji ali ‘nije bilo moguće‘."
"Kako sada stoje stvari Nikson će se zaustaviti u Irskoj iz ‘sentimentalnih‘ razloga, u Engleskoj (zatim) da se sretne sa novim premijerom u Italiji. Učiniće izgleda i posjetu Šestoj floti. Susret sa Titom smatra važnim. Sa Niksonom bi doputovao Rodžers i Kisinger." Ambasador ističe: "Kisindžer moli da za sada ovo držimo povjerljivo, kaže da ni njihova birokracija još ne zna za ovaj projekat. Pita da li naš DSIP može da drži stvar u tajnosti jer njihov Stejt department ne može to prerarno curi, rekoh da i kod nas može da procuri. Molimo najhitniji odgovor".[...]
Potvrda posjete iz Beograda je stigla izgleda odmah. Već 14. septembra ambasador Crnobrnja vodi novi, duži, razgovor sa Kisindžerom. Crnobrnja je izvijestio sekretara Tepavca o Kisindžerovom objašnjenju i detaljima posjete i drugim tačkama prije i poslije Beograda. [...]
"Sva se predsjednička putovanja neizbježno prikazuju kao velike vježbe iz diplomacije", piše Kisindžer kada objašnjava "Sredozemno putovanje" predsjednika Niksona. Putovanje je uključivalo posjete Italiji, Jugoslaviji, Španiji i Velikoj Britaniji i Irskoj, uz noćenje na brodovima Šeste flote u Mediteranu. "Usmjerenost na Sredozemlje i boravak kod Šeste flote naglašavali su našu trajnu odlučnost da budemo faktor sigurnosti i evolucije tog područja.‘‘
Shodno svojoj ulozi, Kisindžer je predsjedniku Niksonu prije posjete Jugoslaviji dostavio iscrpan dopis u kome ga je informisao o prilikama u Jugoslaviji i o njenom lideru Titu. Dokument je nedatiran, ali može se pretpostaviti da je izrađen u fazi priprema za put u Evropu, oko 1. septembra te godine, kada je Kisindžer izradio i sličan dokument za razgovore u Rumuniji, sa tamošnjim predsjednikom Nikolajem Čaušeskuom. Luka Orešković ovaj važan dokument datira sa 21. septembrom iste godine. Ovdje ga navodimo u prevodu novinara Miloša Mitovića, objavljenog u listu "Danas".
"Tito lično, i put koji je nastojao da skicira za svoju zemlju, na mnogo načina su puni paradoksa i dvosmislenosti. Tako, on čvrsto ostaje komunista i uprkos svim svojim problemima s Moskvom nikad se nije riješio magnetizma koji ona još uvijek nejasno sprovodi na komunistima svih vrsta; a ipak je žestok nacionalista, i iako je veoma svjestan fizičke blizine Sovjeta, odbacuje sovjetsku hegemoniju u ovom regionu. On je, štaviše, povremeno pothranjivao snove da sam igra ulogu regionalnog liderstva, uvijek izazivajući prigovore Sovjeta. Tito je pokušao da očuva ugled komuniste, a da se ipak sasvim svjesno oslanja na zapadnu pomoć svih vrsta. On vrlo dobro zna da je njegov prkos Moskvi obimno počivao na našoj podršci našem cilju osnovne ravnoteže snaga; i ipak je propovijedao nesvrstavanje."
"U preovlađujućem jugoslovenskom životu i politici tokom 25 godina on (Tito, prim. M. M.) je često težio da svojoj zemlji dodijeli ulogu sasvim nesrazmjernu njenoj veličini, položaju i mogućnostima. U nekim aspektima, on je uspio: uspješno je raskinuo s Moskvom; uspio je da sebe učini uzorom za druge komuniste (mada manje nego što je želio i manje no što se Moskva bojala); neko vrijeme su njegov nesvrstani svijet i njegove konferencije izgleda dostigle nešto koherentnosti i snage...", pisao je Kisindžer Niksonu. On na više mjesta izražava svoje uvjerenje da SFRJ nije mogla imati ulogu koju je igrala bez podrške Sjedinjenih Država i da je toga bila svjesna i sama.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
