Po Hasanu Brkiću, trebalo je ranije sazvati Kongres i pretresti "mnoga pitanja linije i partijske izgradnje". Odbacio je kritiku CK VKP (b) da KPJ nije preduzimala mjere za ograničavanje kapitalističkog elementa na selu, te je nepravilnim smatrao to što je VKP (b) ostale članice Informbiroa o sporu sa KPJ upoznao prije plenarne sjednice u Bukureštu.
Radovan Papić je negirao optužbe o antisovjetskom djelovanju KPJ i nije se složio da ona ne radi na ograničavanju "kapitalističkih elemenata na selu". Kao "potpuno netačno" označio je i da se novim mjerama protiv "kapitalističkih elemenata u gradu" pristupilo "na brzu ruku i nepripremljeno", te da se "Partija utopila u Front". Papić se nije izjašnjavao po pitanju "demokratičnosti" ili "legalnosti" Partije, ali je iznio kritiku na račun jugoslovenskog partijskog vođstva zbog odbijanja učešća na sastanku Informbiroa: "I pored teške situacije za naš CK stvorene postupkom VKP (b) trebalo je poći na sastanak Informbiroa, jer je neodlazak otežao naš položaj. Bez obzira što se ništa nije moglo ispraviti, ipak je trebalo otići."
Kako je razvoj situacije na sjednici pokazivao da će većina prisutnih članova Pokrajinskog komiteta po nekom od pitanja kritikovati CK KPJ, riječ je uzeo Đuro Pucar Stari. Nedvosmisleno, bar javno, na strani CK KPJ, objašnjavao je da su krajnje namjere Staljina i CK SKP (b) da smijeni jugoslovensko rukovodstvo i da je do sukoba došlo zbog Titove odlučnosti da Jugoslavija vodi svoju samostalnu politiku. Stav Hasana Brkića, do tada najoštrijeg kritičara linije CK KPJ, ocijenio je nepravilnim. Tvrdio je da nije bilo političke "štete" što Kongres KPJ, iz opravdanih razloga, ranije nije održan i da bi odlazak na sastanak Informbiroa bio beznadežan, jer je "presuda" bila "unaprijed izrečena".
Međutim, Pucarevo obraćanje nije uticalo na sljedećeg govornika. Pašaga Mandžić je sumnjom u ispravnost stavova iz dokumenata CK KPJ potvrdio ozbiljnost rascjepa unutar bosanskohercegovačkog komunističkog pokreta. Iznio je mišljenje da je trebalo ići na sastanak Informbiroa u Bukurešt i "priznati one greške koje postoje". Mislio je na stav Informbiroa o polulegalnoj prirodi KPJ, jer se sastanci "održavaju tajno, a odluke se ne objavljuju". U pogledu politike KPJ prema selu složio se sa Hasanom Brkićem, te smatrao da je ranije trebalo sazvati Kongres kako bi bile "razrađene odluke po pojedinim pitanjima".
Poslije Đura Pucara i Avda Huma, Niko Jurinčić je na sjednici najodlučnije stao uz CK KPJ. Istakao je da ne sumnja u odanost CK KPJ prema Sovjetskom Savezu i da ne može zamisliti Jugoslaviju bez Tita. Andriju Hebranga i Sretena Žujovića je optužio za izdaju, a svoj "prezir" prema njima pojačao je stavom da ne bi ni bio član Partije ako bi oni trebali da je spasu. Oštro je odbacio optužbe da se KPJ "srozala na pozicije imperijalističkog bloka", a oko pitanja Narodnog fronta i legalnosti Partije složio se sa Avdom Humom. Podržao je odluku da ne treba slati jugoslovensku delegaciju u Bukurešt, "jer je osuda bila unaprijed gotova" i odbacio optužbe da je KPJ "trockistička". Obraćanje je završio zaključkom da PK KPJ za BiH treba da "izradi jedinstven stav" i izraženom vjerom da će i pored pojava "oportunista i kolebljivaca" većina partijskog članstva prihvatiti stav CK KPJ.
Šefket Maglajlić je bio na strani politike CK KPJ, ali je ipak ostavio mogućnost da u radu Partije postoje greške. Neubjedljivim je smatrao optužbe CK VKP (b) o legalnosti KPJ i popustljivosti prema kulačkom elementu. Takođe se suprotstavio tvrdnjama da CK KPJ "gaji antisovjetski stav" i da je jugoslovenski komunistički pokret nemarksistički. Opravdavao je Titovu odluku o bojkotu sjednice Informbiroa. Pored jasnih stavova da su optužbe na račun KPJ nepravilne, smatrao je da i u jugoslovenskom komunističkom pokretu postoje određene greške u radu. O tome je izjavio: "Ima grešaka kod nas, jer radimo".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
