Priredio: Milan STOJOVIĆ

Janko Brajković je, prije svega, svu svoju kreativnu energiju bio usmjerio na izdavaštvo u Crnoj Gori i šire, ostavivši neizbrisiv trag kulturnog poslenika, čije ime ostaje da traje u vremenu.

Kada je, međutim, riječ o njegovoj poeziji treba istaći da su o njemu u nekom ranijem vremenu pisali brojni kritičari, među njima i čuveni akademik Novo Vuković, profesor tadašnje Katedre za srpski jezik i književnost, alfa i omega u ravni književne kritike prije nekolike decenije, koji je u svom Pogovoru za knjigu Brajkovića pod nazivom "Poslije svega" napisao i ovo:

"Nesklon suviše širokom eksperimentisanju, otporan na inflaciju pomodnih strujanja, vjeran svijetu koji je davno pohranio u sebi kao (...) možda i najvažniji izvor poetskog nadahnuća, on se oglašavao izgleda samo onda kad je ‘čuo‘ svoj unutrašnji glas."

U istoj knjizi, Janko je na kraju objavio svoj pjesnički kredo, obraćajući se čitaocu manirom iskusnog pisca: "Godine uranjaju u tišinu. Polako se završava i naša priča. U ogledalu života gledam oči, sljepoočnice, podočnjake... Vidim sijedu bradu... Dvije ptice i moja Zvijezda pletu sazvježđa. (...) Rijeka života otiče. (...) Koliko puta sam bio tužan zbog riječi koje nijesu dostojne naših osjećanja. Mjesec je zaokružio moju samoću. Na vrijeme. Još trajemo."

Suvišno je isticati, kaže prof. dr Dragan Koprivica, koliko te riječi Brajkovića, iz 1996. godine, korespondiraju sa trenutkom, kada Janko više nije među nama, ali jesu brojna sjećanja, ispunjena poštovanjem i divljenjem za ovog velikog kulturnog poslenika i čovjeka od pera. Nakon više objavljenih knjiga, među kojima su i "Kaktusi", "Tajna pepela", "Krug na vodi", "Tajne ogledala" (dvojezično izdanje na srpskom i makedonskom), zatim knjiga sa simboličnim nazivom i slutnjom o vlastitom trajanju, "Neka zapamte nas", a uz knjigu poezije za djecu "Šta radi šešir" i posljednju knjigu pjesama pod nazivom "Poslije svega".

Ode Janko, a nije, kaže u svom nekrologu pjesnik i novinar Emilo Labudović. Nije i ne može sve dok žive oni koji su ga znali, sve dok traju i pišu oni kojima je poturao rame, sve dok bude one planine knjiga koje nose pečat "Unireksa"! Jednu od svojih zbirki briljantne poezije Janko je naslovio "Poslije svega". A poslije njega ostaju veliki žal i praznina, neizmjeran dug prema svemu čime je zadužio srpsku literaturu i njene brojne stvaraoce. Meni, kumu i prijatelju, preostaje velika tuga i zebnja kako uskoro svakog jutra proći pored prostorija "Unireksa", a bez njegovog srdačnog osmijeha dobrodošlice i neizbježnog pitanja "može li se, kume"?

On je svojim djelanjem, kako to napisa jutros u čitulji jedan od njegovih prijatelja, podigao jedan od najljepših spomenika knjizi, a nepodijeljeno je mišljenje i najvećeg broja onih koji su ga poznavali i sa njim sarađivali, ako bi njeno veličanstvo KNjIGA nekome mogla da podigne spomenik onda bi to u našem vremenu među prvima bio Janko Brajković. Više od 2.000 autora, čijih je blizu 5.000 naslova potpisao kao urednik i objavio u impozantnom tiražu od preko 5,5 miliona primjeraka u proteklih pet decenija, su, sigurno, najbolja preporuka i potvrda za to.

Svjestan da smo svi rođenjem potpisali svoju smrtnu presudu on u svojoj kultnoj knjizi "Poslije svega", koju je i posvetio najbližima, ali i svim Brajkovićima i zvijezdi svoje inspiracije, upozorava da "Da Sunce blista i zvuk zvizne, prostor bježi, život klizne, usred glasa nema spasa, Sve se vrti oko smrti..." i sam priznaje koliko je puta bio tužan zbog riječi koje nijesu dostojne naših osjećanja.

A veliki srpski pjesnik iz Bojišta, kod Mojkovca, koji sada živi u Vrbasu, a studirao je književnost u Nikšiću i Janko mu objavio prvu knjigu Blagoje Baković, u svom telegramu na vijest o Jankovoj smrti kaže:

"Bog da mu dušu prosti i da njegovoj plemenitoj duši da rajskoga mira i spokoja. Umrla je jedna epoha, umrla je jedna uteha, ohrabrenje i zaštita nas koji smo imali privilegiju da nam pruži ruku i popne nas na pozornicu jezika srpskoga.

Umro je moj brat sa Pisane Jele i Livadica. Ali nije i neće nikada umirati i umreti velika njegova dobrota kojom je zaslužio da ustanemo kad ga pomenemo.

Putuj velika dobroto poezije i pesnika! Putuj ka nekom pravednijem i lepšem svetu. Hvala Ti za sve što si uradio u veku za sve vekove. Ne samo tvoja porodica i mi tvoji prijatelji, od danas je Crna Gora i vaskoliko srpstvo siromašnije. Zbogom brate moj! Mirna plovidba kapetane Jašo! Svi mi smo od danas tvoji živi spomenici. Svi mi možemo da izjavimo jedni drugima saučešće u bolu koji i ne sluti veličinu praznine koja je nastala na tvom mestu..."

K R A J