
Od kada je objavljena Rezulucija IB-a, u Čehoslovačkoj se pratio svaki korak, bilježila svaka reakcija i na Zapadu i u sopstvenim redovima, kao i u domaćoj javnosti i u redovima domaće "reakcije", te među Jugoslovenima u Čehoslovačkoj. Širom zemlje držani su partijski sastanci. Članovi partije i Državne bezbjednosti bilježili su svaku reakciju i slali je partijskim organima. Jedni su pratili vijesti stranih radio -stanica i agencija, drugi su osluškivali "reakciju", treći su prevaspitavali partijske drugove u duhu novog kursa prema Jugoslaviji, četvrti su slušali šta priča "javnost", peti su bilježili glasine, šesti su slali telegrame podrške svojoj partiji i zaklinjali joj se na vjernost itd. Jednom riječju, KSČ je bila u mobilnom stanju i trudila se da sazna sve.
Prislušna služba Radio Praga hvatala je vijesti zapadnih radio-stanica 29. juna 1948. i narednih dana iz sata u sat. Vijesti su skidane iz emisija na češkom jeziku zapadnih stanica (na primjer, BBC, Radio New York, Radio Montreal) i preuzimane od zapadnih agencija (Reuters, AP). Tako su u Prag dospijevale vijesti o reakciji u Jugoslaviji na Rezoluciju IB-a, stanju u Beogradu i Jugoslaviji, odgovoru jugoslovenske partije, kretanju Broza, reakciji Kralja Petra itd. Prve vijesti koje su tako dospjele sa Zapada u Prag govorile su da je maršal Tito proglasio vanredno stanje u Jugoslaviji, ali da je u Beogradu bilo mirno, mada je kod stanovnika glavnog grada bila vidljiva "uznemirenost". KPČ je pažljivo prikupljala i reakcije na sukob Jugoslavije i KPJ i u samoj zemlji. U partijsku centralu stizale su vijesti o reakcijama kako među članovima partije, tako i među običnim stanovnicima zemlje. Već 29. juna 1948, pojavile su se i prve glasine u čehoslovačkoj javnosti, po kojima je npr. Tito bio u Americi, bio je isključen iz partije, a Jugoslavija je obustavila svoje isporuke Čehoslovačkoj. Nešto kasnije po Pragu su kolale i vijesti po kojima je "Tito otišao negdje iz Beograda da se ne bi srio sa Višinskim" i da je Jugoslavija zabranila građanima Čehoslovačke da idu u Jugoslaviju na oporavak.
Osim brižljivog prikupljanja vijesti o reakcijama na Rezoluciju, KSČ se starala i da svoje članstvo usmjeri u željenom pravcu. Po objavljivanju Rezolucije, CK KSČ-a je izradio referat u kome je objašnjavao rezoluciju. On je poslat svim partijskim organizacijama.
Spolja posmatrano, čehoslovačka partija i društvo odavali su utisak jedinstvenog i monolitnog pristajanja uz Informbiro. Partijski organi, štampa, rukovodioci i organizacije širom zemlje isticali su privrženost politici Informbiroa prema Jugoslaviji. U prašku partijsku centralu slivale su se stotine naručenih telegrama, rezolucija i pisama iz partijskih organizacija širom zemlje, u kojima je pružana podrška partijskoj politici i osuđivana "izdaja" KPJ. U njima su vođe KSČ-a i Informbiro dobijali nedjeljivu podršku. Čehoslovačka partija je, odmah po Rezoluciji IB-a, organizovala sastanke partijskih organizacija širom zemlje. Na njima je govoreno o "krizi u jugoslovenskoj partiji", ali i o "greškama" unutar same čehoslovačke partije. Postupak jugoslovenskih komunista bio je, za pisce ovih telegrama i diskutante na sastancima, "nespojiv sa iskustvom marksizma-lenjinizma" i suprotan interesima međunarodnog radničkog pokreta. "Greške" jugoslovenskih komunista prihvatane su kao nauk za same čehoslovačke partijske organizacije, kako bi posvetile više pažnje ideološkom vaspitanju svojih članova, odstranile "nezdravu šovinističku zavist" između Čeha i Slovaka, razvijale "široku kritiku i samokritiku", borile se protiv "karijerista" i stvaranja kulta ličnosti kao što je to u Jugoslaviji učinjeno sa Titom, jačale odanost SSSR-u kako ne bi dozvolile da i u Čehoslovačkoj dođe do potcjenjivanja "vodeće uloge radničke klase".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)