
Iz jugoslovenskih dokumenata se može zaključiti da je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina spoljni dug zemlje bio oko 20 milijardi dolara. To je bio osnovni uzrok spoljne nelikvidnosti. Prema podacima SIV-a, ukupan dug prema inostranstvu iznosio je 1981. oko 21 milijarde dolara, od čega konvertibilnom području oko 19,5 milijardi. Poseban problem bila je visina kamata, jer su kamatne stope 1980. i 1981. dostizale 20 odsto. Polovina jugoslovenskog duga je bila opterećena tim kamatama, pa su kamate premašivale ukupan devizni priliv zemlje od turizma. U 1980. je za kamate plaćeno milijardu dolara.
Jugoslavija je od 1948. do 1983. koristila više od 40 milijardi dolara stranih kredita. Do 1960. je godišnje prosječno koristila 60 miliona, tokom šezdesetih 630 miliona, a tokom sedamdesetih godina oko 3,1 milijardu dolara.
Rast spoljnog duga se vremenski podudarao sa godinama velikih investicionih ulaganja u Jugoslaviji i velike ponude kredita na međunarodnom tržištu kapitala. Domaća akumulacija nije mogla da prati velike investicione ambicije, pa se posezalo za kreditima iz svijeta. Istovremeno je rasla potrošnja u zemlji, slabila je ekonomska motivisanost izvoza, a zbog velikog porasta domaće potrošnje rastao je uvoz. Zakon o kreditnim odnosima sa inostranstvom je 1972. otvorio široke mogućnosti za uzimanje stranih kredita za finansiranje dinarskih troškova u zemlji. Time su strani devizni krediti konvertovani u dinare u zemlji, čime su rasli novčana masa, cijene i inflacija. To je dovelo do rasta udjela nepovoljnih finansijskih kredita u stranom dugu.
Zaduženost Jugoslavije je počela da dobija veće razmjere od šezdesetih, a kulminirala je u drugoj polovini sedamdesetih. Najvažnija strukturna promjena u zaduženosti nastala poslije 1960, a posebno poslije 1965. godine, bilo je pomjeranje od dugoročnih državnih kredita na srednjoročne robne kredite stranih firmi i kratkoročne bankarske kredite. Učešće kredita stranih firmi i banaka povećano je sa 32 odsto ukupnog duga 1963. na 63 odsto 1973. Riječ je o kreditima čiji su uslovi u pogledu namjene, kamata, početka i roka otplate bili nepovoljni. U tom periodu je učešće povoljnijih dugoročnih bilateralnih zajmova opalo sa 50 odsto na 24 odsto. Ni struktura namjene kredita nije bila povoljna, pa je od 1965. do 1973. oko četvrtine stranih kredita i zajmova korišćeno za održavanje tekuće likvidnosti zemlje prema inostranstvu. Oko deset procenata je korišćeno za uvoz hrane, a ostatak za uvoz opreme i repromaterijala.
Od 1970. do 1974. je inostrani dug rastao prosječno godišnje po 527 miliona dolara, a od 1975. do 1979. po milijardu i 720 miliona dolara, dakle tri puta više. Dugovi zapadnim zemljama (računajući ukupne kredite, kratkoročne, srednjoročne i dugoročne) povećani su sa 2,1 milijarde dolara 1970. na 5,9 milijardi 1975. i 18,9 milijardi krajem juna 1981. godine. Što znači da je tokom sedamdesetih dug prema konvertibilnom području uvećan devet puta.
Dug je, samo po osnovu dugoročnih i srednjoročnih kredita, 31. decembra 1979. bio 14,2 milijarde dolara. Od toga je 12,7 milijardi dugovano konvertibilnom području, od čega tri četvrtine razvijenim zapadnim zemljama (SAD, SR Njemačka, Velika Britanija, Francuska i dr) Prema podacima iz novembra 1981. učešće pojedinih djelova zemlje u dugu konvertibilnom području, bez duga NBJ i Federacije, bilo je: SR Hrvatska 22,8 odsto, centralna Srbija 21,8 odsto, SR BiH 14,6 odsto, SR Slovenija 12,5 odsto, SAP Vojvodina 9 odsto, SR Makedonija 6,9 odsto, SR Crna Gora 6,3 odsto, SAP Kosovo 5,9 odsto.
U godinama najvećeg porasta zaduženosti (1976–1980) dug je najbrže rastao u SAP Kosovo, SAP Vojvodini, Makedoniji i Hrvatskoj, a najmanje u centralnoj Srbiji. Kosovo je od 1975. do 1980. povećalo dug 5,6, Makedonija 3,5, a Vojvodina dva puta.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)