
Političke proklamacije su 1980. bile praćene i mjerama ekonomske politike SIV-a koje su davale ograničene efekte. Pozitivnih rezultata je bilo, ali ne i suštinskog zaokreta. Država je posegla za devalvacijom nacionalne valute. Radilo se o prvorazrednoj političkoj odluci, za koju je bila neophodna saglasnost Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ. Ona je data na zajedničkoj sednici ovih organa 4. juna 1980, samo mjesec dana nakon što je preminuo Josip Broz, protivnik te mjere. Savezno izvršno vijeće je očekivalo da će efekti devalvacije(procijenjeni na preko tri milijarde dolara) biti dovoljni da se deficit platnog bilansa u 1980. zadrži u planiranim granicama od dvije milijarde dolara. Čak i u tom slučaju, Jugoslaviji je 1980. bilo neophodno da dobije četiri i po milijarde dolara iz inostranstva, od čega bi finansijski krediti bili bar dvije i po milijarde. Dinar je 1980. prosječno depresirao prema osnovnim konvertibilnim valutama za oko 43 odsto (30 odsto devalvacijom od 6. juna, a ostalih 13 odsto postepenim klizanjem kursa). Uz druge mjere, to je povećalo izvoz u drugom dijelu godine, ali je inflacija do kraja godine skoro sasvim potrla efekte devalvacije. Krajem 1980. je ograničen uvoz opreme i robe široke potrošnje, kao i onih proizvoda za reprodukciju koje je bilo moguće obezbijediti iz domaćih izvora. U odnosu na 1979. uvoz je realno smanjen za 10,5 odsto, a izvoz povećan za 11 odsto. Pokrivenost uvoza izvozom je u odnosu na prethodnu godinu povećana sa 48 odsto na 60 odsto. Tokom 1980. je zabilježen deficit platnog bilansa od 2,3 milijarde dolara, što je bilo osjetno manje nego 1979. (3,7 milijardi), ali za nekoliko stotina miliona više nego što je bilo projektovano. Prihodi od turizma (1,1 milijarda dolara) bili su 1980. veći za 40 odsto nego 1979, a prihodi od saobraćajnih usluga (1,7 milijardi dolara) za 27,4 odsto. Značajan doprinos finansiranju platnog deficita 1980. bio je porast sredstava na deviznim računima građana. [...]
I pored preduzetih mjera za smanjenje deviznog odliva i povećanje priliva, 1980. je bilo nemoguće obezbijediti spoljnu likvidnost bez velikog zaduživanja u svijetu. Jugoslovenski vrh je u proljeće te godine, suočen sa enormnim platnim deficitom, riješio da finansijski požar gasi uzimanjem novih kredita. Dug zemlje je te godine povećan za najmanje oko tri i po milijarde dolara. Sredinom godine je dogovoren kreditni aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom.
Usljed kriza na međunarodnom tržištu kapitala i sopstvene nelikvidnosti, jugoslovenski bankarski sektor je sve teže dolazio do kredita van zemlje. U takvim uslovima je Jugoslavija u proleće 1980. krenula u potragu za kreditima na državnom nivou. Da se ne bi urušavao ugled zemlje, izbjegavano je uzimanje državnih kredita, nego se pribjeglo rješenju da kredite uzme NBJ i da ih dobije od poslovnih banaka, ali uz podršku stranih vlada. Tim sredstvima je trebalo ublažiti efekte platnobilansnog deficita i podržati program stabilizacije. Jugoslovenske vlasti su diplomatsku akciju usmjerile ka nizu zapadnih država i Kuvajtu, premda su pristale i na zaduživanje kod MMF-a, što je bio svojevrsni uslov da dobiju podršku vlada zapadnih zemalja.
Osim ka MMF-u, Jugoslavija je u proljeće 1980. tražila nove kredite i od Zapada i Kuvajta. Na Zapadu su odabrane razvijene zemlje za koje je ocijenjeno da Jugoslavija sa njima ima dobre političke odnose i razvijenu ekonomsku saradnju (SAD, SR Njemačka, Velika Britanija, Italija, Austrija, Francuska). Jugoslavija je smatrala da su te zemlje bile u obavezi da joj kreditima pomognu da se izbori sa teškoćama nastalim dijelom i zbog deficita u razmjeni sa njima i to im je diplomatskim putem predočavala. Jugosloveni su kao razloge za uzimanje kredita navodili probleme izazvane platnim deficitom, skokom cijena nafte, zemljotresom u Crnoj Gori i lošim posljedicama koje su imale dvije uzastopne nepovoljne žetve.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)