Poslanstvo FNRJ materijalno je podržavalo organizacije i listove koji su bili na liniji politike socijalističke Jugoslavije. Tako je sve do druge polovine 1950. izdato 60.000 pezosa na ime subvencije za takve iseljeničke listove. Među listovima najznačajniji je bio "Jugoslavenski iseljenički vjesnik" (skraćeno "Vjesnik"). Ovaj list pokrenut je 15. jula 1945. Namjera uredništva bila je da on bude glas jugoslovenskih iseljenika za cijelu Južnu Ameriku, što je i istaknuto u zaglavlju. Štampan je svake nedjelje u obimu između četiri i osam stranica, a u prvim godinama nakon rata tiraž je dostizao i pet hiljada primjeraka. Sjedište lista bilo je u Aveniji Santa Fe u Buenos Ajresu, a kao urednik potpisan je Josip (José) Oguić.

dr Bojan Simić

privatna arhiva

Zbog teške situacije, redovnost izlaženja bila je često samo proklamovana, ali ne i ostvarena. Socijalni ataše Poslanstva Soldatić, analizirajući pisanje lista, iznio je više kritika: odsustvo redovnog kontakta sa domovinom, pomanjkanje dopisničke mreže u Argentini, slabo finansijsko stanje, nedostatak profesionalnih novinara. Što se tiče poslednjeg, čak je zapisao da se u tom trenutku ne može ništa uraditi, jer školovanih novinara nije bilo, a čak ni Poslanstvo u tom momentu nije imalo atašea za štampu. List je nakon Rezolucije IB-a još čvršće stao uz zvaničnu liniju KPJ, pa je u posljednjem tromjesječju 1949. objavio 11 govora Josipa Broza i partijskih rukovodilaca, 30 članaka iz "Borbe" i drugih jugoslovenskih listova, šest Tanjugovih komentara i samo jedan originalni članak o političkoj situaciji u zemlji.

"Vjesnik" je formalno izlazio u 3.500 primjeraka, ali su i sami službenici Poslanstva taj tiraž dovodili u pitanje jer nije postojala nikakva kontrola nad njegovim štampanjem i distribucijom. Tokom 1950, kada su veze između Poslanstva i iseljeništva bile gotovo u prekidu, list nijesu dobijali ni mnogi pretplatnici, što je dodatno tanjilo povjerenje u njega. Redakcija je probala da krivicu prebaci na argentinsku poštu, koja je navodno zaplenjivala jugoslovensku iseljeničku štampu, ali se analizom novog rukovodstva Poslanstva "pokazalo" da "razlog tome nije bio na pošti", već u slabom radu prethodnog rukovodstva i redakcije lista.

Kao vid podrške iseljeničkim listovima i upoznavanja jugoslovenske javnosti o njihovom radu, vidimo članak objavljen u "Borbi" septembra 1949. pod naslovom "Iseljenička štampa u Argentini u borbi za istinu". U tekstu se govori o "Jugoslavenskom iseljeničkom vjesniku" i "Slovenskom glasu", za koje se tvrdi da vode "ogorčenu borbu protiv svih neprijatelja naših naroda", a u koje su prije svega ubrajani četnici i ustaše. Očekivano, najviše prostora posvećeno je borbi ovih listova protiv informbiroovske emigracije koja je pokušala da preuzme "Vjesnik", ali iseljenici "nijesu dozvolili da se izdajnici i sumnjivi tipovi dočepaju lista". Navedeni su i djelovi tekstova iz oba lista koji su tretirali temu Rezolucije IB-a. Iz "Borbinog" članka se nije moglo zaključiti ono što se vidjelo iz izvještaja jugoslovenskog diplomatskog predstavništva, a to je činjenica da je većina iseljeničkih udruženja podržala Rezoluciju, da se nije radilo samo o "grupicama" i da iseljenički pokret u tom trenutku sigurno nije svakodnevno jačao kako se u tekstu govorilo. "Vjesnik" je opstajao početkom pedesetih godina uz ograničen tiraž i slabu distribuciju. Već tokom 1954. Poslanstvo je konstatovalo da se list ugasio.

Poslanik FNRJ Mišo Pavićević pokušao je da apeluje na Ministarstvo inostranih poslova da se preostalim listovima obezbijedi novčana pomoć, jer su oni bili "jedina transmisija u vezi sa patriotski raspoloženom naseobinom". Ti apeli nijesu dali trajniji rezultat, pa je tako u prvoj polovini pedesetih godina prošlog vijeka većina listova ugašena.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)