Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata u Beogradu je postojalo nekoliko grupa srpskih republikanaca. Dragić Joksimović je pričao Jovanu Žujoviću o tri grupe srbijanskih republikanaca: "Jašinoj", "Kumanudinoj" i "Omladinskoj". Jaša Prodanović i Ljuba Stojanović su započeli rad da ove grupe organizuju u jednu jedinstvenu republikansku stranku. Najviše nade polagali su u pridobijanje za novu stranku većine političara, prvenstveno republikanski nastrojenih, iz Samostalne radikalne stranke, svjesni njihovog ugleda među Srbijancima. Obojica su očekivala da samostalci poput Milorada Draškovića, Božidara Markovića, Milana Grola i Milana Markovića za sobom povedu i dobar dio samostalnih radikala kolebljivih u pogledu republikanizma.

Dr Aleksandar Lukić

-arhiva

Jaša Prodanović i Ljuba Stojanović su u januaru 1919. vodili razgovore sa Slobodanom Jovanovićem, Kostom Kumanudijem, Božidarem Markovićem i Milanom Grolom, i tada su postigli neki dogovor sa njima. Kosta Kumanudi je otišao u Pariz početkom februara a da nije svratio do Jaše Prodanovića, zbog čega je ovaj pisao petog februara u isti grad Dragomiru Ikoniću, republikancu i uredniku lista La patrie Serbie 1917–1918. godine, da saopšti Kosti Kumanudiju da "tamo (u Parizu – prim. A. L.) produži rad u pravcu u kome smo govorili ne samo sa našima (Grolom, Božom i dr.) nego i sa Jugoslovenima". "Ja ovdje činim što mi je dužnost" – završavao je pismo Prodanović – "i što se može činiti u ovakvim prilikama".

Na žalost Jaše Prodanovića i Ljube Stojanovića, stvari se u pogledu samostalnih radikala nijesu odvijale onako kako su oni željeli. Samostalci su se na pitanju republike podijelili i manjina je, okupljena oko njih dvojice, osnovala Jugoslovensku republikansku stranku, dok se većina do proljeća 1920. godine deklarativno izjasnila za monarhiju. U Privremenom narodnom predstavništvu je od samostalaca kao republikanac istupao Milovan Lazarević, narodni poslanik iz sreza kolubarskog. Pored njega, kao republikanci su se izjašnjavali još Krsto Pejović i Jovan Đonović, obojica iz Crne Gore.

U aprilu 1919. Jaša Prodanović je pisao u Pariz Dragomiru Ikoniću da "u našoj stvari naš pokret (republikanski – prim. A. L.) ide vrlo dobro, ali su se nacionalci S. Protić, Ribarac i Petković nešto trgli" zato što su "položili zakletvu kralju". Nadao se da će uspjeti da ih pridobije, ali i "ako ne dođu", nije bila velika šteta. Ipak, nije propustio da napiše, ne bez doze ogorčenosti i ironije, da republikanac Milan Marković nije prišao pokretu "jer mu sad nije vrijeme", a za Milorada Draškovića, pravnika, bankara i bivšeg ministra iz rudničkog kraja, napisao je "da bi bio republikanac, ako bi to bila većina naroda". Za sve njih je konstatovao: "Kao što vidiš žestoke vođe narodne, koje čekaju da njih narod vodi, a ne oni njega". "Od dvadeset poslanika naše stranke samo smo se nas 6 izjasnili: Milovan, Toza Đorđević, ja, Zlatić, Krsta Marković i Tasa Marković". I pored ovakvog razvoja stvari u pogledu samostalaca, Dragomiru Ikoniću je poručivao da u Parizu preostali srpski republikanci i dalje utvrđuju "pogodbe za budući rad".

Početkom maja 1919. Jaša Prodanović je javio Dragomiru Ikoniću o obrazovanju odbora republikanske demokratske omladine u Beogradu i o njihovim namjerama da stupe u vezu sa klubom republikanske demokratske univerzitetske omladine i sa republikanskom organizacijom željezničara. Klub studentske omladine osnovali su još 1917. u Francuskoj pod nazivom "Jugoslovenska republikanska demokratija" srpski studenti republikanci (predsjednik organizacije Teofilo Đurović, sekretar Mihajlo Iveša) na školovanju u ovoj državi i u Švajcarskoj.[...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)