Istoga trena kada je iz Kotora stigla vijest da je knjaz Danilo podlegao ranama, Kadići su stavljeni van zakona. A kakva ih je žalosna sudbina stigla i kakvo su nemilosrđe doživjeli ponajbolje se vidi iz jedne "sentencije" (naredbe, presude – prim. B.S.) Senata crnogorskog i brdskog, datirane 12. februara 1861. godine. Ovaj dokument, koji je Žarko Pavlović Kadić, ktitor Manastira Svetog Dimitrija i spomeničkog kompleksa na Bovanu, otkupio od jednog antikvara najsličniji je originalu. Budo Simonović u svom romanu "Zeko Mali" donosi sudski prepis te sentencije, koja se, inače, čuvala u knjizi sentencija kod Velikog suda u Podgorici, a objavio ju je Risto J. Dragićević u "Zapisima" – glasniku cetinjskog istorijskog društva, knjiga dvadeset peta, iz januara 1941. godine, u kojoj se, između ostalog kaže da "na Poklade gospođine ubiše Knjaza Danila I u Kotor, tader su u crno zavili vijenac crnogorski. Tad opšti viknu da ni u odivu njihovu đeteta ne ostave, no ne daše glavari no istoga rukostavnog zločinca Jovicu Kadića na konop objesiše, kao razbojnika, i rečeni Jovica sam sebe obliči da je o tome radio ka i Juda oko Krista. Tad glavari i cio narod što god bi od Kadića preko naše granice izagnaše i ovako osudiše: da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore, no koga bi vidio, pa ga ne bi ubio, taj će žestoki kastig Verhovnome sudu dati, isto kaj da bihu buntovnika u ruke uhvatili…"
A o ishodu i posledicama ove strašne anateme koju je Senat crnogorski bacio na cijelo bratstvo Kadića ponešto se može zaključiti i iz jednog pisma koje je Risto Dragićević pronašao u ličnoj arhivi kralja Nikole i koje citira u istom prilogu u XXV knjizi "Zapisa". Pismo je nađeno u fascikli arhive za 1863. godinu, a pisao ga je iz Skadra čovjek pod pseudonimom "stražarić" (Risto Dragićević je po rukopisu utvrdio da je riječ o tadašnjem crnogorskom konzulu u Skadru Jovanu Vacliku). U pismu, pored ostalog, stoji:
"Isto oće paša sve Kadiće od ovđe isćerat; ima ih ovđe sedamdeset glava i 508 je ih na Kosovu – ovi drugi (do 90 ih bilo) su umrli (poznato je, naravno, da je najviše Kadića, onih koji su uspjeli umaći ispod ruke osvetnika crnogorskih, prebjeglo u Skadar – prim. B.S). Paša zvao Čoketu Ristova da danas (srijeda) sve skupi i da ih negdje pošalje gđe neoće o Crnoj Gori ništa više čuti. Čoketa je došao k mene i kazao je da on oće sa 4 đetića ići na Cetinje i moliti Vas da ga ubijete, ili da će skočiti u Bojanu. Na drugu stranu negđe ići ne daje njemu čuvstvo njegovo i da radije oće umrijeti nego li odtolen odlaziti. Zakumio je mene da mu dam nekakvi odgovor i sam mu rekao: Hajde tamo gđe ti car zapovijedi ili hajde na Cetinje…"
Odnos prema Kadićima i svirepu odmazdu prema nedužnim članovima ovog bratstva, kao prvi grijeh knjaza Nikole ističu i autori emigrantske knjige "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović – Njegoševog doma":
"Prvo zločinstvo – pišu emigranti, obraćajući se knjazu Nikoli – koje ste, kao gospodar Nesretnje Crne Gore, učinili u društvu Vašega zloglasnoga oca (no, i kud će kruška, do pod krušku?!), ako uopšte takve `malenkosti' smatrate za zločinstvo, bilo je to što ste odma, čim ste nesrećom Srpstva, stupili na crnogorski presto – t. j. čim je bio stučen Danilo – dali zaklati i podaviti cijelo bratstvo Todora Kadića (devedeset i dvoje čeljadi), te se, kao sramna i bezrepa kukavica i kao krajnje podal i pokvaren čovjek, svećate i nad nejakom dječicom u kolijevkama i nad slabim ženama i starcima!"
Autorima ove zlovoljne i na svoj način opskurne knjige se, makar u ovom dijelu, po svemu sudeći ne može mnogo ni prigovoriti, sem možda u broju žrtava.
A da se zločin desio to je nesumnjivo, baš kao što je nesumnjivo da to nije bio čin trenutnog bezumlja, zločin počinjen u afektu, već početak sistematskog istrebljivanja cijelog jednog bratstva, što govori i jedan izvještaj policijskog komesara u Kotoru Sikorskog, koji je svojim pretpostavljenim 30 jula 1863. godine (dakle pune tri godine nakon ubistva knjaza Danila) javio:
"Mirko je naredio svima koji su rod s Kadićima da za osam dana napuste svoje kuće, svoja imanja, i da se sele iz Crne Gore, inače će ih on silom iseliti. Dva glavara toga plemena odjuriše na Cetinje da mole Kneza. Pred samim Kneževim dvorom, Mirko ih je dao iskasapiti na komade. Ubice su uhvaćene, ali ih je knez Nikola pustio da pobjegnu u Tursku, gdje ih dobro primaju."
PRIREDIO:
MILAN STOJOVIĆ
NASTAVIĆE SE
