Najljepši opis sela Bovana iz toga vremena, prije pogroma i odmah nakon tog strašnog čina, ostavio nam je Mićun Pavićević u svojoj knjizi "Na prelomu", koju je sa dr Matom Hanžekovićem – Gabrijelom objavio u Zagrebu 1940. godine. U poglavlju "Osveta Kadićima", između ostalog, navodi da je tu živio "najljepši soj bijele rase... Kadići, plemići, vitezovi, napraviše od sela Bovana pravo viteško naselje, koje nalikovaše sredovječnim gradovima. Kule su bile od mramora i krečnog kamena, lijepo poređane, gotovo sve na dva sprata sa gvozdenim rešetkama na prozorima i dubrovačkim bravama na vratima. Iznad vrata su iz kamena isklesane zmije i orlovi. Sve bijaše uzorno obrađeno i njegovano. Selo bijaše krcato šenice bjelice, a podrumi crvena vina i zlatna ulja. Ispod sela načičkani vinograd do vinograda, maslina do masline, smokva do smokve, jabuka do jabuke. Umnina i pitomina kao na kakvom ostvru Južne Italije. Stada pretilih ovaca i krda govedi pritisli dràge i poljane, a konji sedlenici samo što ne vrište kao pomamni od zora i snage.

Na sami prag sela, kao kula stražarnica, visoko se izdizala bukva, debela da je najduže ruke ne bi mogle ošapiti. Kao da ju je nevidljiva sila istrgnula od njenih drugarica, teških bukovih šuma, i amo prenijela i usadila. Tu bukvu selo je čuvalo, u njenu se hladu odmaralo. U njenu okrilju zbor su zborili i riječi činili izabranici i vođe plemena Kadići. Ali jednog dana, iznenada, bukva, stara preko dvije stotine godina, pade, iz korijena iščupana. Selo se kao pred nekom crnom slutnjom zbuni i poplaši. Krkota Gavrilov Kadić, junak i prvak, koji se bavio proricanjem iz pleća, reče: `Naša se kuća iskopala! – Neće ostati traga ni u odive.`" Ta bukva na Bovanu pominje se i u drugim pričama o Todoru Kadiću i njegovim bratstvenicima, koje je do sada najcjelovitije obradio publicista i novinar Budo Simonović u svom romanu "Zeko Mali", koji je od 1997. kada se prvi put pojavio pa do 2012. doživio pet izdanja, i prodat u preko 11 hiljada primjeraka i bio za mnoge Kadiće i njihove prijatelje pravi putokaz do ognjišta predaka, što jasno govori o velikom interesovanju javnosti za ovu temu koja je dugo skrivana, ili, pak, stidljivo saopštavana. Neka baba proročica, kojoj niko ne navodi ime, navodno je rekla: "Dok je bukva na Bovan,/biće Bovan buzdovan!/Kad nestane bukva u Bovanu,/biće Bovan bazdovan..."

Milan Stojović

Odavno je, međutim, poznato da Bjelopavlići u vrijeme čestih buna i ratova vjekovima nijesu umirali u krevetu, već u bitkama za budućnost i slobodu svoga naroda. Priča se da su mnogi ovdje živjeli viteški za samo jedan dan. Dan u kojem će poginuti da ne bi umrli. Da bi nastavili da žive u svom djelu i uspomeni potomaka i zavičaja, kako zapisa u svojoj knjizi "Manastir Ždrebaonik" profesor Milutin Veković.

Takvi su, uglavnom, bili i stari Kadići nastanjeni na Bovanu i u Frutku. Sloboda je za Bjelopavliće bila i ostala najviši planinski vrh Crne Gore, kazaće pjesnik Petar Đuranović. Za Kadiće posebno, jer su vazda bili sigurna brana svakoj najezdi turskoj. Jedno vrijeme su imali i svoju četu koja je bila uvijek spremna za akciju. Stari su pričali da su upravo na Bovanu bili započeli i stvaranje prve crnogorske carine u ovom dijelu zemlje, a od Boškovića i Kaluđerovića, koji su na njih bili ljubomorni, nijesu zazirali. Drugi su opet govorili da su do dolaska knjaza Danila na vlast bili kao i druga bratstva, jer odlučnost i hrabrost su dolazili do izražaja tek u bojevima i sudarima sa neprijateljem.

Ako se u vidu ima ta nepresušna junačka geneza cijelih Bjelopavlića i Kadića kao jednog od vodećih bratstava u njemu, razumljivo je zašto je mladi Njegoš jednu od svojih prvih pjesama upravo posvetio ovom plemenu. Riječ je o pjesmi "Bjelopavlicka", objavljenoj u knjizi "Lijek Jarosti Turske". Napisana je u akrostihu, jer od početnih slova svake rečenice tvori pjesmu "Bjelopavlicka":

"Bojevi te teški odvojiše,/Jek pušakah svjetu proglasiše!/Lomeć Turke slobodu si stekla,/O nahijo i pleme viteško!/Podobilo Sparte, Kartagene,/A Srbaljah diko i pohvalo!/Veziri te mnogo velji pamte/Lijuć krvcu, s tobom se bijući/I pred tobom u trku bježeći;/Crne su im postavale majke –/Kako vazda tako i danas je./Amin, Bože, ko do tebe može!"

Nema podataka da li se neko od Kadića nalazio u perjaničkoj službi kod mladog Njegoša, mada neki izvori navode da se upravo Todor Kadić u to vrijeme školovao na Cetinju, ali se zna da je bjelopavlićka četa, zahvaljujući hrabrosti dva brata Kadića, pod okriljem noći ugrabila dobro čuvani turski top sa spuške tvrđave. Bilo je to početkom maja 1834. godine.

Priredio:

MILAN STOJOVIĆ

(Nastaviće se)