Junački podvig skidanja turskog topa sa spuške tvrđave izazvao je kasnije sukob oko toga čija je zasluga veća i kome da pripadne slava. Mićun Pavićević u devetoj knjizi "Crnogorci u pričama i angdotama" opisuje detaljnije ovaj događaj:

"... Dva brata Kadića – Andrija i Marko Dragov se popeše uz glavicu, na bedem tvrđave. Najveći top nekako podignu sa kola i uz veliku tutnjavu, koja se čula nadaleko i probudila Turke, oburdaju ga niz bedem, gdje ga dočekaše Vido i Mirčeta sa drugom četom junaka. Kadići se sa četom hajduka vratiše bez borbe..."

Vladika Rade svoje perjanike i bjelopavlićke harambaše Vida Boškovića sa Orje Luke i Mirčetu Aleksina Pešića sa Frutka, koji su dopremili top na Cetinje, daruje sa dvije ledenice, dvojici braće Kadića dâ po trideset talira u cvancikama, a ostalom dijelu junačke družine pošalje stotinu dukata. Takođe naredi da se na topu "aberdaru", koga su Turci dok je kod njih bio na utvrđenoj spuškoj glavici zvali "šiba Cmiljanića", ugraviraju stihovi:

"Junaštvo te Vida i Mirčete/I njihove glasovite čete,/Sa tvrdoga Spuža ugrabiše/Crnoj Gori tebe donesoše."

To je učinjeno 24. maja 1834. godine. Poslije toga Bjelopavlići sastave pjesmu kako je Vladika darovao Vidu i Mirčeti po dvije ledenice, a Kadićima po dvije pletenice (cvancike je tada narod zvao plete). Kadiće je ova pjesma silno vrijeđala, pa zaprijetiše svakom koje bude uz gusle pjevao da će im glavom platiti. Ne obazirući se na takvu prijetnju Mirčeta zapjeva tu pjesmu, a Kadići ga ubiju iako im je bio ujak, piše u svojoj knjizi "Bjelopavlići u priči i istoriji" Zdravko V. Gavrilović (Danilovgrad, 2015. godine).

Kadići od Bovana do naših dana

Pešići na ovo ubistvo odgovore osvetom i ubiju dvojicu Kadića. Tako ova gordost i samoljublje odniješe četiri nedužna života, navodi profesor Milutin Veković sa Frutka i iznosi podatak da je za skidanje topa sa Spuža pored Andrije Dragova Kadića najzaslužniji bio njegov predak Nikola Veković.

Mirčeta Aleksin Pešić, kako navodi u svom radu istoričar Pero Radonjić, bio je ljubimac vladike Rada. Zvao ga je "kraguj moj", pa je odmah po njegovom ubistvu došao na Frutak i zahtijevao da mu pop Maksim popiše zlikovce, što je ovaj i uradio. Na spisku je bilo 12 Fručana kojima je vojska vladičina zapalila i porušila kuće, a potom izvršila plenidbu i podjelu stoke, među kojom su bila i 73 vola.

Ubrzo potom braća Kadići budu uhvaćeni i zatvoreni u zloglasnu Guvernaduricu, pećinu kazamat u Cetinjskom manastiru i po nalogu vladike Rada mučki i nečovječno ubijeni, iako su za njegov ajtar rizikovali živote i pokazali neviđeno herojstvo.

Po pričanjima starih Bjelopavlića, knjaz Danilo po stupanju na prijesto vladike Rada, kad je saznao za ovo sramotno ubistvo, vjerovatno da bi odobrovoljio Kadiće, jednog njihovog biranog bratstvenika postavio je za kapetana, a drugog je uzeo za svoj dvor kao kamalijera. Ovaj drugi je bio Todor Aleksin Kadić iz Bovana, koji će mu kasnije doći glave kad nadobudni vladar nasrne na čast njegove sestre Vilajete pod Ostrogom na Trojičindan 1854.godine.

O hrabrosti i ratničkom učinku Kadića, posebno u vrijeme vladavine Petrovića, međutim, nalazimo tek nekoliko podataka. Njegoš u "Ogledalu srpskom", a posebno u pjesmi "Udar na Vuka Mandušića" (1713. god.) pominje junaka Manojla Kadića, od koga se mnogi junaštvu učiše. Kao veliki junak i pametar pominje se kasnije Veljko Markov Kadić, koji je uživao veliki ugled ne samo u bratstvu već i u svom i susjednim plemenima Stare Crne Gore. Na njihovim primjerima stasavali su mnogi mlađi Kadići, koji su se kao junaci dokazali u balkanskim, Prvom i Drugom svjetskom ratu. U sastavu Gornjomoračkog bataljona jedan broj Kadića učestvuje u Mojkovačkoj bici, a na poprištima krvavih borbi za spas srpske vojske i obezbjeđenje njenog prolaza za Albaniju zauvijek ostaju Gligorije, Ljubomir i Milika Kadić.

Može da se kaže bez pretjerivanja da su Kadići gdje god da su se nalazili bili uvijek ogledalo svijetla obraza. To posebno potvrđuje i primjer braće Branka i Vasa Kadića, koji su rođeni i živjeli u Vraki kod Skadra. U sukobu sa italijanskim fašistima 1942. godine pokazali su izuzetnu hrabrost i junaštvo. Sa albanskim partizanima likvidirali su veliki dio neprijateljske jedinice i poginuli u neravnopravnoj borbi. Proglašeni su za narodne heroje Albanije, a jedna ulica u Skadru i danas nosi njihoivo ime.

PRIREDIO:

MILAN STOJOVIĆ

NASTAVIĆE SE