Ljudi su najčešće ono što je u stvari njihovo djelo. Zapravo, samo je onaj živio čije djelo i nakon njegove smrti živi, kaže jedna stara poslovica.To su dobro znali i preci današnjih Kadića. Stoga i nije slučajno što Andrija Dragov Kadić nije mogao da oprosti onu pošalicu o daru vladike Rada Manojlu Pešiću, velikom junaku svoga vremena.

Da ponovimo: pred Božić 1835. ode on sa bratom Zekom i ubi Mirčetu i brata mu Tiodora. Pešići na to odgovore i za osvetu ubiju dva Kadića sa Bovana. Perjanici vladičini, međutim, uspiju da uhvate braću Kadiće, zatvore ih u tamnicu Guvernaduricu i po Njegoševom naređenju, nakon strašnog mučenja i zlostavljanja, ubiju ih. To je razgnjevilo Kadiće, koji ni do tada nijesu mnogo držali do vlasti na Cetinju, niti su plaćali porez. Izmaknuti na sam kraj Bjelopavlićke ravnice, organizovali su presretanje turskih karavana, otimali tovare, a plijen najčešće ostavljali za sebe, ili dijelili sa ostalim bratstvenicima iz ogranka Milekovića.Tako je bilo i u doba Svetog Petra, u Njegoševo vrijeme, pa sve do dolaska knjaza Danila na vlast.

Milan Stojović

Za njih se govorilo da su najjače bratstvo u plemenu. Petar Šobajić navodi da su mah počeli gubiti od kraja 18. vijeka, kad su se Bjelopavlići pripojili uz Crnu Goru.

"Bili su zadrti plemenici i nisu hteli imati nikakve veze sa vladikama i Crnogorcima, njima su uvek nasuprot stajali. To ih je i slomilo, a ojačalo njihove protivnike Boškoviće, koji su baš usled veze sa Crnogorcima sve više jačali. Sve dok su bili u plemenu, kažu da su imali moći i Milekovići, kako su na šire zvali Kadiće, Šaranoviće, Pavličiće i Peleviće, po nekom Mileku od kojeg vode poreklo. Ako nisu bili jači, a ono su se jednačili po snazi sa Kaluđerovićima.

Kadići su bili krupni ljudi, stasiti, pravi soj. Kad je viđen krupan čovek u plemenu, pitalo se je li Kadić ili je od odive njihove, toliko su odskakali od drugih plemenika tom osobinom. Od njih su se ženili i s njima prijateljila najbolja bratstva u plemenu, a prijatelji su im bili i glasiti Crnogorci. S mnogim bratstvima u plemenu su se i krvili, hteli su svoj prestiž, te kažu da su bili nasilnici i orijati. Od njih i od Jovanovića iz Pavkovića je palo po pet mrtvih zbog ovog slučaja: oženio se bio jedan Jovanović od njih, pa ga žena ostavila i pobegla u rod, a Kadići je, ne pitajući joj muža, preudali u Pipere."

Petar Šobajić, koji je ovo zabilježio, navodi da je nadgornjavanje Kadića i Boškovića trajalo sve do ubistva knjaza Danila i istrage Kadića.

Inače, mladi knjaz nije trpio neposlušnost, pa je počeo da disciplinuje brdska plemena, u prvom redu Kuče, Pipere i Bjelopavliće, o čemu svjedoče njegove krvave pohare, ubistva plemenskih prvaka i nedužnog stanovništva, otimanje i uništavanje imovine i druga nepočinstva za vrijeme njegove vladavine. Nakon ukidanja Opštenarodnog zbora, kao najdemokratskijeg oblika učešća naroda u vlasti u protekla skoro četiri vijeka, ne manje od njegovog apsolutizma i bezdušnosti, njegove samovlasničke tiranije i prevrtljivosti, njegovog nemilosrđa i nepopravljive pakosti, ugled knjaza Danila je krnjio i mržnju većine naroda izazivao njegov brat, vojvoda Mirko, koji je bio, ako ne u svakoj prilici inicijator i podstrekač, a ono svakako najpouzdaniji izvršilac knjaževe volje i vlasti. U svim najtragičnijim i najkrvavijim poduhvatima i odlukama neizostavno se javlja njegovo ime, gotovo bez izuzetka u glavnoj ulozi.

Svoju politiku u Bjelopavlićima knjaz Danilo je nastojao da sprovede preko Boškovića, jer mu je setra Jana bila udata za popa Rista, a Kadićima je stavio do znanja da ih cijeni jer je, nastojeći da ispravi onu nepravdu oko nagrade za otimanje turskog topa sa Spuža, jednog biranog Kadića postavio za kapetana, a drugog – Todora Aleksina – za kamalijera u svom dvoru na Cetinju.

Međutim, i pored svega toga, velikih vojničkih pobjeda i nesumnjivih državničkih uspjeha (udvostručio je teritoriju Crne Gore, koja je tada iznosila 4.400 km2 i imala oko 125.000 stanovnika!), osiono ponašanje knjaza Danila je stvaralo neraspoloženje i izazivalo odbojnost naroda prema njemu. O tome najubjedljivije govori činjenica da je na prvog crnogorskog svetovnog vladara i prije onog tragičnog julskog predvečerja u Kotoru pripremano nekoliko atentata i zavjera koje nijesu uspjele. Dva su posebno karakteristična zbog toga što su otkriveni, a atentatori glavom platili svoj pakleni naum.

Sve ovo dobro su znali i Kadići kao mudri i ugledni ljudi do čije se riječi držalo. Međutim, do pravog sukoba Kadića i Bjelopavlića sa knjazom Danilom će doći nakon onog sramotnog kola u Ostrogu, o kojem najviše podataka na jednom mjestu nalazimo u romanu "Zeko Mali" Buda Simonovića, od kojih one nesporne i najinteresantnije i ovdje apostrofiramo.

PRIREDIO:

MILAN STOJOVIĆ

NASTAVIĆE SE