Titova uloga uticala je i na percepciju Jugoslavije na afričkom kontinentu, u neku ruku podupirala je fantazmu ove male evropske zemlje o sopstvenoj važnosti. Tako su mediji rado prenosili laskanja afričkih političara ili novinara zemlji Tita i Jugoslovena, poput jednog kenijskog poslanika 1959: "Tito je tako velik, da je Beograd sigurno veći od Londona" ili afričke štampe 1980: "Gigantski Predsjednik velike male zemlje". Prevazilaženje "geografskih okvira" Balkana postalo je sastavni dio mita o Titu.
Sam Tito potpuno je usvojio ovu ulogu "afričkog prijatelja", pa je u svojim izvještajima sa puta naglašavao kakav uticaj su njegova putovanja ostavljala na čitav kontinent: "Za Jugoslaviju i za naše ljude znaju tamo i zato i onaj primitivni čobanin, u nekom zabačenom kraju, trči za tobom toplo te i srdačno pozdravlja". Putovanje, univerzalna ljudska aktivnost, imalo je u kontekstu Evropa–Afrika i dodatno značenje jer je putovanje, narativ o njemu i naročito "trijumfalni povratak", imalo ključan značaj za stvaranje evropskog, imperijalnog identiteta. Međutim, iako je putovanje često služilo da se samo potvrdi utisak sa "mentalne mape", moj argument je da su jugoslovenski komunisti, na čelu sa Titom, putovali u Afriku kako bi formirali poslednji, krajnje subjektivni, dio slike. Tito je svojim putovanjima u Afriku izvršio geopolitičko "otkrivanje" ovog prostora za jugoslovensku politiku, a kao najmoćniji akter, čija je individualna slika Afrike bila najznačajnija za kolektivnu sliku, izvršio je moćan uticaj na mentalne mape svih Jugoslovena. Titova putovanja događala su se u kontekstu humanizacije Drugog i približavanja "naroda" kroz "prijateljstvo", a služila su legitimizovanju veza sa Afrikom, time i približavanju Drugog.
Putovanja državnika sa južnoslovenskih prostora i "otkrivanje" novih političkih saveznika možemo pratiti još od čuvenog putovanja Dunavom prote Mateje Nenadovića, koji je, slično kasnije Titu, potom poređen sa Kolumbom spoljne politike. U hladnom ratu, zahvaljujući novim saobraćajnim i političkim mrežama, putovali su mnogi drugi akteri i stvarali "trenutke prenošenja revolucionarnih ideologija među nacijama potlačenih" i pronalaženja "prijatelja", gdje je sasvim sigurno najslavnija epizoda putovanje Fidela Kastra u Njujork 1960, te njegovo potonje odsijedanje u hotelu u Harlemu. Sa tim slikama solidarnosti lako možemo uporediti čuvene Titove snimke i fotografije gdje on ne samo da posjećuje afričke zemlje kao državnik, već kao "prijatelj" učestvuje u narodnim igrama i oblači narodnu nošnju. […]
U sklopu tri velike turneje (1958, 1961, 1970), nekoliko manjih putovanja (1962, 1965, 1968, 1977, 1979) i više desetina individualnih putovanja, konačan broj njegovih zvaničnih posjeta afričkim državama, po podacima Kabineta predsjednika Republike, iznosi 43. Imajući u vidu da je posjetio 92 zemlje u 169 zvaničnih putovanja, ovo znači da je čak četvrtina njegovih putovanja bila orijentisana na Afriku. Najveću pažnju na kontinentu posvetio je Egiptu, potom Sudanu, Alžiru, Etiopiji, a stalni fokus je na regionu Srednjeg istoka.[…]
Najveće, najduže i simbolički najznačajnije bilo je putovanje Josipa Broza Tita u zemlje Zapadne i Sjeverne Afrike, u proljeće 1961. Pod šifrom "Dijamant", sa ogromnom pratnjom, predsjednik FNRJ putovao je 72 dana oko kontinenta, sa ogromnom pratnjom koja je uključivala i ratne brodove, transportne avione, blindirana vozila, orkestre, gardu, novinare, pisce, kao i predstavnike jugoslovenskog političkog vrha – putovalo je ukupno 1.500 ljudi. Time je jugoslovenski lider projektovao moć Jugoslavije u dotad neslućenim razmjerama i popločao put ka velikom afričkom odzivu na prvoj konferenciji nesvrstanih.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
