Ukazujući na opasnost da slučaj Isidore Sekulić bude shvaćen kao proklamovanje zvanične državne dogme, Đilas dalje kaže da dogma, "bez obzira na svoje ruho ili pobude njenih inicijatora, ne može a da ne dobije dogmatski, čak kanonski i religiozni oblik i suštinu, od onog trenutka kada obračun sa svim što nije ona ne izvodi idejnom i političkom borbom, nego uprošćenim i u suštini administrativnim postupkom: ovo jeste, ovo nije idealizam; ovo jeste, ovo nije napredno; a prema tome – ovo jeste ili nije jeres.Takvoj metodi bi samo još nedostajao prvosveštenik, ili, još tačnije za našu zemlju – njegov namjesnik, jer onaj prvi već postoji u pravovjernoj Rusiji, pa bi ga i ovdje neizbježno takva metoda najzad snašla".
Ovim stavovima Milovan Đilas je više nego jasno ukazao sa kojih pozicija nastupa u kritici knjige Isidore Sekulić. On je bio potpuno svjestan opasnosti od dogmatizacije cijelog slučaja i rješavanja pitanja "administrativnim postupkom", što je bilo potpuno u duhu stavova koje je u to vrijeme u partiji ne samo zastupao, već i doveo do vrhunca, što će se krajem godine i pokazati na Šestom partijskom kongresu.
Đilas je takođe imao na umu opasnost od politizacije. Na taj način je i objašnjavao svoj pseudonim na članku u "Borbi", kojim je odgovarao na prikaz Đuze Radovića. Tako piše da je u vezi s tim smatrao "da ne bi bilo dobro da potpišem članak svojim imenom, obzirom na moje funkcije, zapravo obzirom na udomaćenu praksu da se sve stvari, čak ako i nijesu neposredno političke a dolaze s takvih mjesta, shvate često samo i baš kao takve, pa bi se prema tome i rečeni napis mogao shvatiti isključivo kao politički napad i politička osuda Isidore Sekulić".
U daljem tekstu Đilas otkriva da je Isidoru Sekulić zapravo pogodila njegova javna kritika još prije objavljivanja knjige "Legenda o Njegošu" i da već tada inicijativa za polemikom koju joj je uputio nije naišla na pozitivan odgovor kod spisateljice. Naime, Đilas piše da je po svojoj sekretarici poslao članak iz "Borbe" i jedno pismo Isidori Sekulić, u kome je poziva na dijalog, odnosno na polemiku. Kako ističe, u pismu je napomenuo "da nema smisla skrivati ideološke razlike i da treba, kad razlike već postoje, diskutovati časno i otvoreno, pa da na moj članak može staviti primjedbe, ukoliko smatra da je ma šta u njemu lično vrijeđa ili da bi – po njenom mišljenju – moglo da se shvati kao politički napad na nju". Međutim, Isidora Sekulić ga je usmeno odbila, a Đilas, uz svoje komentare, njene odgovore opisuje na sljedeći način: "da je ona pošten čovjek (što ja nijesam ni dovodio u sumnju), da će se stvar shvatiti kao napad na nju (od čega sam se ogradio i u pismu, a još više u članku), da kad je već tako – najbolje da 'ponovo' zavedemo cenzuru, pa da se zna šta se smije a šta ne smije (iako ja ni sada nijesam protiv objavljivanja njene knjige – objavljuju se čak i mnogo gore i štetnije! – nego za princip: kad je nešto već javno štampano, treba da bude i javno kritikovano); da onaj ko ima vlast ima i pravo (što je kod nje svakako moglo biti ljutnja usljed nerazumijevanja činjenice da mi nijesmo prosto vlast kao svaka vlast, a njen stav bi primjenjen u praksi doveo na kraju krajeva do ovoga: ako si već na vlasti i za demokratiju, treba da ćutiš, inače postaje sumnjiva i tvoja demokratija kao takva, kao apsolutna), da ona ne može pod stare dane da se odriče idealizma (što niko od nje nije ni tražio, a što bi bilo i besmisleno i čak nekulturno – ovu riječ podvlačim – tražiti od ma koga, jer se kod nas radi o borbi ideja kao manifestaciji društvenih odnosa, a ne o 'čupanju iz korijena', utjerivanju i sl. ideja). Itd. i tsl." […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
