Svrstavajući Isidoru Sekulić u baštinike i vjerne nastavljače tradicije "našeg idealizma", Milovan Đilas je spisateljicu proglasio eklektikom i u filozofskom smislu neoriginalnim autorom. Ono što bi kod nje bilo originalno, smatra Đilas, to je "samo totalno idealistički skepticizam". U početku bivajući skeptik samo u odnosu na materiju i materijilizam, "s propadanjem njene klase 'evoluirala' je i njena misao: od shvatanja same nacije onako kako je obično shvata buržoazija – ka nevjerici i skepsi i u samu naciju", jer ona, Isidora Sekulić, ne vjeruje ni u šta, jer je život bio "toliko moćan da je razorio sve vjere, ideale, i vjerovanja našeg idealizma, naše buržoazije". Tumačeći idealistički metod koji koristi i Isidora Sekulić, Đilas kritikuje praksu tog metoda da se prošlost, u ovom slučaju Njegoša, objašnjava na nekritički, idealistički način, prenoseći sadašnje vrijednosti u prošla vremena, ne vodeći računa o njihovim specifičnostima, jer svrha te metode "i nije objašnjavanje porijekla ideja i njihovih oblika, nego potvrđivanje njihove vječne identičnosti, njihove vječno važeće vrijednosti... i apsolutizirane nezavisnosti od materijalnog svijeta". U tom pogledu, Đilas kritikuje i pojedine marksističke autore, koji sličnim idealističkim razmišljanjem štete marksizmu. Tako uzima za primjer "informbirovskog velikomučenika" Radovana Zogovića koji je, po Đilasu, "da ne trepne tvrdio da je Njegoš – a ne Marks – bio nezamjenljivo oružje u našoj narodnooslobodilačkoj borbi... pritom se neinteligentno i šovinistički đapajući oko toga da je Njegoš, ipak, samo crnogorski, a ne i srpski pjesnik (nasuprot isto tako bar danas neinteligentnoj i u osnovi nacionalističkoj postavci Isidore Sekulić da je Njegoš srpski pjesnik, iz srpske – lokalno-crnogorske – zemlje)".
Đilasov cilj je jasan. Uništiti legendu o Njegošu, a kroz nju uništiti ne legendu kao kulturni fenomen, koja ima i svoju pozitivnu ulogu, već "lažan vid" legende, odnosno njeno lažno tumačenje u današnjici. U tom smislu, kako to Milovan Đilas oštro i dogmatski grubo procjenjuje, "ovdje se radi o ružnoj, lažnoj legendi; istorijski lažljivoj, jer iako je stvorena radi i iz realnih potreba jedne klase – stvorila ju je klasa već reakcionarna, do te mjere već reakcionarna da je zaratila na krv i nož sa istorijom (odnosno 'svojim' narodom)". Đilas, naime, smatra da realno ne postoji nikakva potreba za legendama ukoliko one nijesu sagledane isključivo kao kulturni fenomen prošlosti. Jer, po njemu, "čak i one koje su nekad bile lijepe postaju u novim uslovima ružne, ako ih ne gledamo i ne razumjevamo kao legende prošlosti, nego njima hoćemo da opravdamo, protumačimo i silujemo sadašnju stvarnost". Na taj način Đilas ocjenjuje i nekadašnji odnos prema legendi Sovjetskog Saveza, u koju je nekada bila zagledana "vjera jugoslovenskog proletarijata". Zato je čvrsto uvjeren da je proletarijat klasa "za koju legende nijesu presudne, kojoj su najmanje nužne; i on će u svom fizičkom i intelektualnom pohodu kroz istoriju vratiti izgubljenu stvarnost svakoj od njih. Time će one koje to istoriski zaslužuju, očišćene od lažnih nanosa njihovih kasnijih, koristoljubivih eksploatatora, samo dobiti na onoj ljepoti koja je u njima stvarno sadržana..."
Tako je Milovan Đilas riješio da na sistematičan način i uz pomoć istorijsko-materijalističkog metoda, ideološki potpuno diskredituje legendu o Njegošu. To je učinio kroz prikaz istorijata legende i analizu njenih tvoraca, među kojima je Isidoru Sekulić smjestio na kraju te duge kolone, a njeno djelo označio kao najrecentnije. To je učinio u centralnom poglavlju knjige koje nosi naslov "Legenda o Njegošu", podijeljenom na dva potpoglavlja: "Predistorija legende" i "Nastanak legende". […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
