Političke rasprave oko Informacije Predsjedništva CK SKJ bile su pokazatelj podijeljenosti jugoslovenske komunističke političke elite, a sahrana Aleksandra Rankovića je iskorišćena kao još jedan povod za optužbe političara iz Hrvatske, BiH i srpskih pokrajina protiv Srbije. Međutim, ti sporovi su imali još jednu dimenziju – dodatno su zaoštrili odnos Draže Markovića i Ivana Stambolića. 

Draža Marković je pisao da je Ivana bliže poznavao od 1972. kada je Stambolić bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKS. Iz tog vremena je o njemu ponio dobre impresije ("Dosta je dobro radio, bio je komunikativan, umio je da uspostavi dobre odnose u Izvršnom komitetu, da angažuje ljude"). Mišljenje je počeo da mijenja u godinama kada je Stambolić vodio Gradski komitet, deceniju kasnije ("dolazi do izražaja njegova sujeta i samoljublje"). Bilo je, doduše, trenutaka kada je vjerovao da će on ostaviti pozitivnog traga, kao kada je poslije njihovog susreta januara 1981. ponio utisak da je "pored svih mana vrijedan, inicijativan i odgovoran" ili kada je u junu 1982. bio ubijeđen da "ima ideja, dobro se angažuje od početka. Ići će to s njim dobro". Međutim, kritike su se vremenom množile, posebno na metod rada i sklapanje političkih savezništava. Priznavao je Stamboliću "sposobnosti i spremnosti da se angažuje", ali i iskazivao zabrinutost zbog sledećih osobina: "pretjerana ambicioznost, preokupiranost sobom i svojom ličnošću", okruživanje "svojim ljudima" i stvaranje političke grupe oko "Tehnogasa", čiji je direktor bio, ali tako da mlađi ljudi ne budu njemu ravni.[…]Oštro mu je zamjerao političku saradnju sa Dušanom Mitevićem na gradskom nivou, jer ga je smatrao kompromitovanim.[...] Najviše mu je smetalo političko savezništvo Ivana Stambolića sa Slobodanom Miloševićem. Prvi utisci koje je Milošević ostavio na Markovića su bili pozitivni. Slušajući ga na savjetovanju o ekonomiji novembra 1982. zapazio je da je "govorio usmeno, na osnovu teza, čitav sat. Pripremio se dobro, iznenađuje, međutim, njegova sigurnost u nastupu, smirenost kod izlaganja". Ipak, Markovićev stav o Miloševiću je bio najpotpunije iskazan u impresijama koje je ponio iz razgovora sa njim juna 1982: "pametan je on mlad čovjek, obrazovan i sposoban, imam utisak da je malo prepotentan i sujetan. On će sigurno dobro raditi. Intiman je drug i prijatelj sa Ivanom Stambolićem (...) Biće potrebno suprotstavljati se njihovom grupaškom, neprincipijelnom povezivanju čemu je posebno Ivan Stambolić sklon".

Selinić

Arhiva

Ovaj animozitet i podozrivost su u ljeto 1983, povodom sporova oko ocjene događaja na sahrani Rankovića, samo dodatno zaoštreni. Marković je 21. oktobra 1983. zapisao u dnevniku: "Ivan Stambolić pravi galamu oko Informacije Predsjedništva CK SKJ". […]

Kako je sahrana Aleksandra Rankovića uzdrmala jugoslovenski partijski vrh (9): Strah rukovodstva od političkih posljedica

Odnosi dvojice istaknutih srpskih političara se neće popraviti do konačnog razlaza početkom 1986. kada se Draža Marković oštro i neuspješno protivio izboru Ivana Stambolića za predsjednika Predsjedništva Srbije i Slobodana Miloševića za predsjednika Predsjedništva CK SKS. Ishod je najavljen u Markovićevom dnevniku 30. novembra 1983, kada je spor oko tumačenja događaja na Rankovićevoj sahrani jenjavao: "Sa Ivanom neću prihvatiti nikakav razgovor niti razjašnjenje". Tada je razmišljao o povlačenju iz politike po isteku mandata u julu 1984, prebacujući sebi što je doprinio povratku Nikole Ljubičića na funkciju u Srbiji (predsjednik Predsjedništva Srbije) poslije isteka mandata saveznog sekretara za narodnu odbranu 1982.

Povlačenje se, ipak, tada nije desilo. Do konačnog poraza Markovića 1986. bilo je još mnogo političke borbe i suprotstavljanja političkim metodama Ivana Stambolića i Slobodana Miloševića, koje je smatrao "mafijaškim" i "klanovskim".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)