Očevidna nesposobnost i neodlučnost vlasti da zaštiti Srbe i Crnogorce, podgrijevala je nacionalna osjećanja Srba, ali i stvarala revolt u narodu. Sukob sa dijelom intelektualaca je trajao godinama, a kažnjavanjem Gojka Đoga krug protivnika u toj populaciji samo je proširen. Sporovi oko objavljivanja trećeg toma Dedijerove biografije Josipa Broza, knjige Venceslava Cenčića o Kopiniču, predstave "Golubnjača" ili "Trena 2" Antonija Isakovića zaoštravali su odnose među republikama ili između Srbije i pokrajinskih političara. Nezaposlenost je već prevazišla ekonomske dimenzije i postala politički problem. Krajem juna 1983, mjesec i po prije smrti Rankovića, nezaposlenih je u Srbiji bilo 439.146, od čega u centralnom dijelu republike 270.278, Vojvodini 86.233, na Kosovu 82.675. Svaki treći nezaposleni Jugosloven živio je u centralnoj Srbiji.
Beogradska privreda je poslovala uz velike teškoće, proizvodnja je stagnirala, izvoz podbacivao. Svakodnevicu stanovnika glavnog grada upotpunjavali su potraga za deficitarnim namirnicama, nestašice, racionirano snabdijevanje, pravljenje zaliha, kupovina ulja, deterdženta i kafe za bonove. O socijalnoj situaciji u Beogradu svjedoče riječi Ivana Stambolića na sastanku sa sekretarima opštinskih komiteta krajem maja 1983. Upozorio je na predstojeću godišnjicu studentskih demonstracija iz 1968. i za najvažniji zadatak postavio obezbjeđivanje stabilnosti u radničkoj klasi. Opasku da to nije lako učiniti u vrijeme ekonomske krize koja je pogađala najšire slojeve radnika zaključio je riječima: "1968. god. studenti su na kapijama fabrika dočekani i izbacivani gdje su dolazili. Mi to sada moramo provjeravati da li bi takvo stanje bilo danas". […]
Iako je poslije Brionskog plenuma 1966. godinama bio van javnog života, Aleksandar Ranković nije bio bilo ko, a kriza u koju su državu uveli oni koji su vladali poslije njega samo je pojačala pozitivna osjećanja prema njemu u širim slojevima stanovništva. "Ranković je u srpskoj javnosti važio za sve ono što aktuelni političari nisu bili: skroman, pošten, disciplinovan, dosljedan, dobrog ličnog morala. Masa je željela da podrži politiku čvrste ruke, za koju su vezivana vremena unutrašnje stabilnosti, ekonomskog napretka i odsustva problema na Kosovu". Povodom Rankovićeve smrti Draža Marković je zapisao u dnevniku da se poslije političkog poraza Ranković držao "korektno, lojalno, dostojanstveno", da se slično ponašala i njegova porodica i da je, da ga nisu "prigrabili" nacionalisti za svoj simbol, on po svom držanju mogao biti i vraćen u partiju. Dodao je da Ranković možda nije bio sasvim svjestan grešaka, ali i da nije pravio smetnje i teškoće vlastima, te da bi on poslao i telegram saučešća porodici da se nije nalazio na istaknutoj političkoj funkciji.
Obaviješteni o smrti Rankovića, vodeći političari su usaglašavali partijski i državni pristup nastaloj situaciji. Predsjednik Predsjedništva CK SKJ Draža Marković se konsultovao sa predsjednikom CK SKS Dušanom Čkrebićem, sekretarom CK SKS Radišom Gačićem i predsjednikom Predsjedništva Srbije generalom Nikolom Ljubičićem. Opredijelili su se "za korektan odnos, za pogreb uz sve počasti koje mu sleduju, za saopštenje u kome se neće prećutati njegove zasluge, ali ni njegov sukob sa SKJ". Vlast je sa porodicom Rankovića dogovarala broj govornika, mjesto sahrane, ko će iznijeti kovčeg, ko će biti prisutan od državnih predstavnika i dr. Porodici je pružena pomoć prilikom prenošenja tijela od Dubrovnika do Beograda i sahrane. Partijski organi su bili zadovoljni ponašanjem porodice preminulog (pokazala "kooperativnost").
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
