Kada je riječ o organizaciji sahrane Aleksandra Rankovića, vlast je, kako se izrazio Dušan Čkrebić, "suzbila" ideju da u ime prijatelja porodice govori Vojkan Lukić i spriječila da bude održan jedan "provokativan" govor u kome je pominjana njegova blistava karijera i da će istina o njemu izaći na vidjelo uprkos svim manipulacijama. Nivo političkih predstavnika vlasti na sahrani nije bio najviši, ali nije bio ni lišen određene društvene težine.

Ni poslije smrti i sahrane nisu uočavane direktne političke akcije protiv vlasti, ali raznih reagovanja je bilo. Dušan Čkrebić je iznio podatak da, među 237 telegrama saučešća, nije bilo politički "ekscesnih stavova" ili "provokativne sadržine" i da su ih poslali ratni i partijski drugovi i prijatelji rodbine. Poslije smrti je policija radila na sprečavanju ispisivanja neprijateljskih parola i rasturanja letaka u sportskim i ugostiteljskim objektima, na autobuskim i željezničkim stanicama, aerodromu i na groblju. Prema analizi saveznog SUP-a od 2. septembra 1983. u široj javnosti je u danima poslije sahrane bilo komentara građana, pa i članova SK, da je Ranković zaslužio i veće počasti, da su njegova politika i ponašanje poslije Brionskog plenuma bili ispravni. Policijski obavještajni podaci su navodili komentare pripadnika "birokratsko-dogmatske platforme i srpskih nacionalista" da je njegova smrt bila veliki gubitak za srpski narod, da do događaja na Kosovu 1981. ne bi ni došlo da je on ostao na političkoj sceni, a da je masovnost na sahrani bila pravi indikator nezadovoljstva naroda. Dobrica Ćosić je, prema policijskom izvještaju, sahranu ocijenio kao "javnu političku demonstraciju naroda nastalu kao rezultat revolta zbog uvrede režima prema Rankoviću" i da je otišao kao "jedini čovek koji nije imao grehova, a bio je najlojalniji prema Titu". Savezna policija je uočavala i veliko interesovanje ambasada za događaje na sahrani, pa su neke od njih poslale "posmatrače" da prate raspoloženje građana. Predstavnici IB zemalja su ponašanje prisutnih shvatili kao "manifestaciju protiv sadašnjeg srpskog rukovodstva", njegove politike prema Kosovu i položaja Srbije u federaciji i podršku politici osuđenoj na Brionskom plenumu – "šamar jugoslovenskom rukovodstvu i aktuelnoj politici".

Selinić

Arhiva

Uprkos zalaganju vlasti da sahrana protekne u politički kontrolisanim tokovima, dvije stvari su izmakle političkom nadzoru: masovnost i izrazi poštovanja Rankoviću tokom sahrane (aplauzi, skandiranje "Leka, Leka", "Marko, Marko", "Heroj Leka", "Heroj Marko", povici "Živio", a zvižduci i negodovanje kada je u govorima pominjana njegova osuda na Brionskom plenumu). Ostaje upitno da li bi brojnost bila manja a izrazi podrške Rankoviću obuzdani da je vlast pred sahranu imala bezbjednosne procjene o tome da će doći veliki broj građana. Kasnije partijske analize su govorile da bi, u slučaju da je takvo upozorenje Državne bezbjednosti postojalo, sahrana bila organizovana dva dana ranije, "a i pripreme za sprečavanje podstrekača skandiranja i političkog demonstriranja bile bi obimnije".

Masovnost je bila prva pojava koja je bola oči vlasti i nije bilo spora da je bilo mnogo ljudi, ali su u procjeni broja prisutnih postojala velika odstupanja. Veliki broj prisutnih na Rankovićevoj sahrani imao je još veći odjek u poređenju sa upadljivo manjim prisustvom građana na sahrani slovenačkog revolucionara Mihe Marinka, koji je umro istog dana. U Predsjedništvu CK SKS 25. avgusta 1983. Slobodan Emreković, koji je u ime vlasti sa porodicom dogovarao detalje oko sahrane, procijenio je da je bilo oko 70.000–80.000 i govorio o "punom groblju", "od kapele do groba", a Ivan Stambolić je prenio procjenu Državne bezbjednosti o čak 108.000 građana.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)