U nastavku poglavlja "Vranjska Banja", Darija Karađorđević opisuje žene iz srpskih sela:

"Nema riječi hvale za divne srpske seljanke koje su u ratu žnjele, uz pomoć nekoliko staraca i vrlo mladih dječaka. Cio dan su radile na suncu, jer ga u Srbiji ima u izobilju, a odmarale su se samo sat vremena u podne ispod drveća, gdje su svoje bebe ostavljale u improvizovanim visećim mrežama.

Događaj koji me jako zainteresovao, a koji sam gledala iz naše vile, pokazuje duh i veliku hrabrost ovih žena. Nakon jake oluje, zbog koje su planinski potoci nabujali, riječica se u jednom trenutku izlila iz korita. U rano jutro vojska žena bila je na poslu, do koljena u vodi, kopajući i vukući ogromno kamenje kako bi ponovo vratile potok u njegovo korito; sati ovog napornog rada nijesu bili uzaludni, a žene su otišle svojim kućama, kao što je moglo da se pretpostavi, da se odmore nakon dugog i napornog radnog dana.

Zamislite moje iznenađenje kada sam ih vidjela kako se vraćaju kasno poslijepodne, obučene u svoju najbolju odjeću. Prekrasna slika: njihove vesele prugaste suknje i divne kecelje, sa sniježnobijelim bluzama koje su izvirivale iz raskošno izvezenih prsluka: glave su im bile pokrivene živopisnim maramama, a uz sve to su se isticali nizovi starih dukata, zlatni ili srebrni, oko njihovih vratova, čiji je broj bio u srazmjeri sa bogatstvom vlasnika. Uz muziku jedne violine, plesale su svoj narodni ples – kolo, dok je sunce zalazilo i u još uvijek jasnoj blagosti sumraka. U kolu se svi učesnici uhvate za ruke i laganim ritmičkim pokretom naprave dva koraka ulijevo i jedan udesno, ili suprotno, a vođa kola zavije valovitu liniju od isprepletanih osoba, uvijek držeći isti korak.

Uz čudne monotone zvuke njihove tužne muzike, koja je dopirala preko rijeke, jedva da je moglo da se igra, jer oni nijesu sugerisali bilo kakav oblik veselja, nego su bili primjerena pratnja narodnim epskim pjesmama koje ovjekovječuju patnje ovog slobodoumnog naroda pod turskom vlašću. Kažu da je u ovoj neobično individualnoj muzici List pronašao inspiraciju za svoje najbolje rapsodije, a Betoven za svoju Pastoralnu simfoniju.

Kneginja Darija Karađorđević (1): Otvorila bolnicu u Vrnjačkoj Banji

Srbi su narod koji voli muziku i čija svaka seoska kuća ima svoje gusle, muzički instrument koji pomalo podsjeća na dugačku vitku mandolinu, s tom razlikom što ima samo jednu žicu, a sviraju se oslonjene na koljeno i s gudalom neobičnog oblika. Nakon završenog dnevnog posla, na sjajnoj mjesečini, svaka porodica se okuplja u kući i uz monotonu pratnju gusala pjeva epske pjesme. Žene i djevojke, svaka sa svojom preslicom, marljivo predu i dok pjevaju, jer, `muškarac radi do zalaska sunca, a ženskom poslu nikad kraja`.

Okupljaju se tokom zimskih večeri oko ognjišta, u velikoj porodičnoj sobi; djeda, uvijek na počasnom mjestu, pripovijeda o nekadašnjoj slavi Srbije, a mladići recituju legende i pjevaju o velikim djelima svojih tragičnih junaka. Istorija zemlje se prenosila s koljena na koljeno na ovaj zanimljiv način. Tragedija je sad ućutkala njihovu pjesmu, a njihovoj istoriji dodala još veću tragičnost, dok za to vrijeme gusle nijemo ćute čekajući `bolje dane`".

Vrlo zanimljivo je i poglavlje "Druga invazija":"Malenu usnulu Vranjsku Banju probudili su obimni radovi oko otvaranja dvije bolnice u novembru mjesecu. Sveštenik je blagoslovio jedan tako važan događaj kao što je otvaranje ovih bolnica, jer u Srbiji čak i paljenje vatre na ognjištu zahtijeva prigodnu molitvu domaćice. Bila je to zanimljiva ceremonija, lijepa u jednostavnosti savršene vjere ovih ljudi, a nije li Isus Hrist rekao svojim učenicima da vjeruju poput male djece?"

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)