Darija Karađorđević u poglavlju "Tifus" opisuje dalje borbu Srbije sa ovom bolešću, ali govori i o srpskom kultu prema umrlima:
"Savezničke zemlje i Amerika su pritekle u pomoć napaćenoj zemlji što je prije bilo moguće, šaljući ljekare, medicinske sestre i sanitetski materijal. Bilo je teško naći odgovarajuće objekte, ali ubrzo su sve razne strane misije bile u funkciji, a Srbija je bila iskreno zahvalna na pomoći i ljubaznosti koju su pružili njenom narodu.
Međutim, činilo se da je klica tifusa imala dar nevidljivosti, jer je to malo lukavo stvorenje promaklo svim stručnjacima i njihovim čudesnim naučnim istraživanjima. Čak je i nekoliko ljekara i medicinskih sestara, nažalost, podleglo njegovoj ubojitosti. Taj neprijatelj je dugo ostao s nama, i platili smo mu danak sa više od 70.000 žrtava. Iznad gotovo svih vrata i kapija vijorio se crni barjak, znak smrti. Sa glava seljanki nestale su marame jarkih boja, ustupivši mjesto opštoj crnini.
Svjedočili smo tragičnim scenama tih okrutnih nedjelja. Čak ni u našem malom selu nije bilo neuobičajeno da odjednom vidimo povorku od deset volovskih zaprega, kako u gustoj koloni, svaka s običnim sandukom od borovine, lagano ide prema groblju. Dječaci koji su nosili jednostavne drvene krstače za obilježavanje grobova pratili su sveštenike u svešteničkim odorama na čelu procesija.
Lijepo malo groblje, svakim danom sa sve većim brojem grobova, nekih označenih samo običnim drvenim, a nekih kamenim krstovima, a nekih opet otrcanim barjacima, gotovo je postalo središte seoskog života. Stalno se čulo "Kuku mene!", tipičan srpski izraz tuge.
Postoji lijepa legenda koja povezuje "Kuku" sa smrću cara Lazara. Nakon Kosovske bitke 1389. godine, kada su Turci zarobili Lazara i odrubili mu glavu, milostivi bogovi su dušama njegovih ćerki dozvolili da uđu u tijela kukavica, čiji melanholičan poj od tada otelovljuje dušu tuge.
Subota je dan kada se u Srbiji obično ide u obilazak grobova. Od zore do sumraka putevi su puni žena i djevojaka koje nose hranu i vino i postavljaju ih na porodične grobove prošarane upaljenim svijećama. Sjedeći u grupama, udubljuju se u histerično lelekanje, koje uz tradicionalnu kuknjavu, traje cio dan i čuje se na velikoj udaljenosti.
Ova ceremonija na groblju, kojom upravlja njihov nasljedni instinkt, strancu izgleda užasno. Međutim, to ima jednu dobru stranu, jer se hrana, za koju se sada smatra da je beskorisna mrtvima, dijeli siromasima pred kraj dana; u našem malom selu od toga su Cigani imali najviše koristi.
Noć je pala na jezivu scenu na groblju; riječica sneno žubori dalje, a u nejasnoj magli što se skuplja nad nepreglednim livadama lelujaju prekrasne vile koje, kad cio svet spava, vole da pjevaju i plešu svoj vilinski ples. Teško onome ko se usudi da uznemiri ove mitske plesačice! Jer, iako su obično ljubazne prema smrtnicima, ipak, kad su uvrijeđene, znaju da budu neprijateljski raspoložene. Srbi pripisuju beskrajnu moć ovim čudnim plodovima mašte, a s planinskih vrhova iza oblaka ili iz dubina šuma čuju se njihova proročanstva i upozorenja. […]
U pojedinim krajevima Srbije postoji lijep običaj da se svake godine ujutru, drugog ponedjeljka po Uskrsu, iznosi hrana na grobove, a poslijepodne tog dana omladina ovih krajeva se okuplja da po starom i lijepom srpskom običaju izabere svog duhovnog brata ili sestru (pobratima i posestrimu). Tom prilikom se pletu zeleni vjenčići, pa izabravši jedno drugo u ime Boga i svetog Jovana, ljube svog izabranog brata ili sestru, kroz vjenčiće koje zatim međusobno izmjenjuju u znak međusobne vjernosti i pomoći do kraja života.[…]‘‘
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
