MARIJANA ZEČEVIĆ / -PRIVATNA ARHIVA

Marijana Zečević - "Poezija Novice Đurića" (1): Melodije prošlosti koje napajaju dušu

Feljton se sastoji od dijelova knjige Marijane Zečević "Poezija Novice Đurića (Od maternje melodije do Euklidove i kartezijanske tačke)", čiji izdavač je Institut za srpsku kulturu Nikšić (2023.g)

Poetika Novice Đurića, zasnovana je na gnoseološkom, kao teorija saznanja kojom seže za iskonskim - nacionalnim, narodnim i izvornim. Umnogome u njegovoj poeziji prepoznajemo odlike folklornog modernizma, koji se kao književni stil javio u okviru srpskog ekspresionizma.

U zbirci pjesama "Ljepota robijanja" zastupljen je motiv zavičaja, kao nosilac takve jedne melodičnosti i iskonskog - kao muzika duše. Tako u njegovoj pjesmi "Nježnost u čunu", "srce zvoni", a "žudnja pjeva". Pojam maternja melodija definisao je Momčilo Nastasijević, kao nagon za suštinom i težnja za izvornim. Otuda Đurić stvara jednu zvučnu nit koja izvire iz najdubljih predjela duše. Tako maternja melodija seže od prvog sricanja slova do jezika koji ima svoju muzikalnost, svoj ton i harmoničnost. U jezičkoj i duhovnoj prošlosti doziva pretke, žive izvorne riječi, iskonske tonove nacionalnog duha, koje sluša negdje u tišini kako bude drevna vremena, oživljavaju kroz snažne asocijacije koje pogađaju dušu, budeći predjele i bića.

Kritičarka, pisac, analitičarka

Pisac i književni kritičar, Marijana Zečević, rođena je u Ivangradu (današnje Berane), gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je na Filološkom/Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini, Odsjek srpski jezik i književnost. Radila je u prosvjeti kao profesorica književnosti i predavač u oblasti komunikologije i medija. Magistrirala je 2011. godine na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, novinarstvo na Smjeru odnosi s javnošću.

Bavi se istraživačkim radom – analitičkim novinarstvom i naučnom kritikom (studije iz književnosti, istorije umjetnosti i medija). Do sada je objavila knjige iz oblasti analitičkog novinarstva, iz domena slikarstva, naučne radove i publikacije. Učesnik je naučnih skupova, predavanja i foruma. Članica je Udruženja književnika Crne Gore.

Đurićevo gnoseološko težište zasnovano je na težnji za korijenima, dok traga za istinom i krajnjim dometima ljudskog saznanja. Polazeći od iskonskog kao a priori, razvija jedan poetski opus, kao epistemološki produkt.

Otuda u njegovoj poeziji riječi koje nose teško breme prošlosti, kao logos i prizvuk maternje melodije. Tvori jedan krug, koji se nerijetko završava smrću, kao krajnjim ishodom i jedinom izvjesnošću. Kod njega taj kružni tok seže "od Adama do Sudnjega dana". (Novica Đurić, "Ljepota robijanja" (Nikšić: ISK 2021), 83.)

Snažnu ekspresivnost, kroz osjećaj za nacion, potkrepljuje motiv seoba, svojom istorijskom i figurativnom funkcijom. Ono što povezuje Đurića i Crnjanskog, to je upravo taj element koji ima dominantnu funkciju u pjesmi "Biti tu i tamo". Ova pjesma kao determinanta stoji posrijedi antinomije i aporije, kao sami junak i njegova lična seoba.

Umjetnik uranja u jednu plimu duhovnosti svake predmetnosti koja je motiv njegovih stihova, a koja ima svoj istorijat, svoju genezu i eho kroz epohe i vremena. Kroz tu melodiju prošlosti napaja dušu, skladno ujedinjujući opažanje i ideju, čulnost i duh, prirodu i istoriju, prostor i vrijeme.

Gašenje strasti, gašenje ognjišta, kod njega su motivi koji imaju tu istorijsku dimenziju - istoriju ljudskog roda i istoriju jedne ljubavi. Đurić se bori za vatru koja se gasi, za plamen koji na fitilju iščezava, za lik za kojim vapi da ne zgasne, nakon čega sve u ništa i pepeo splasne. Otuda kod njega princip Ničeovog nihilizma, kojem se na jedan način i suprotstavlja.

Motiv vatre ima znatnu ulogu u pjesmama Novice Đurića. To je energija kojom u stvaralačkom zanosu izgara, to je strast koja bukti, to je romantičarska buktinja zapaljenog neba, koja zna da bude iracionalna i opasna sila, gdje razum ne vlada kao vodilja.

Prometej je stvorio čovjeka od gline. Tako se i Đurić prepušta trenucima prometheia, što znači premisli i predviđanja, stvarajući svog heroja, klešući ga u kamenu i sam kao Prometej, koji je stvorio "Ljepotu robijanja".

Praznina, kao metafizički prostor, ima određeni značaj u ovoj zbirci, gdje Đurić najednom tone u Maljevičev (Kazimir Severinovič Malevič) suprematistički predio bijelog prostora...

... Đurićevi stihovi slažu vrijeme kao geološke naslage, koračajući putevima kojim su tom istom stazom neke prošle civilizacije koračale, praveći presjeke ljudske istorije koja ostaje kao duhovna plima, koja se u čovjeku kao svojstvo transponuje.

NASTAVIĆE SE