Takođe, pjesma "Nježnost u čunu" predstavlja jedan energetski bilans koji hipostazira u psihičke snage, kroz nagone i strasti, određeni libidinalni senzibilitet, čiji potencijal, najednom, jenjava sviješću o prolaznosti. Pjesma predstavlja dinamični proces kao Jungov "libido", Platonov "eros", Bergsonov "elan vital". (Karl Gustav Jung, "Dinamika nesvesnog" (Beograd/Podgorica, 2016), 31.) "Aristotel piše da se pokretom tela izražavaju `strasti duše`. Duša pokreće telo u akciju." (Milena Ulčar i prof. dr Saša Brajović, "Strasti duše i sistematizacija emocija u baroknoj umetnosti" (16. III 2020). https://www.coursehero.com)

Bergsonov (Henri Bergson) "elan vital" sa Tanatosom (θάνατος) "nagonom smrti", svodi pjesmu na dinamičan proces jakog energetskog naboja, nakon čega kao u Ravelovom "Boleru", poslednjom strofom strast jenjava.

Šopenhauer objašnjava afekte kao podsticaje čula, što je njihova manifestacija kao podsticaj senzibiliteta. Svaka jača afekcija je suprotna volji i ona je bolna.

"Ovde mislimo na afekcije čisto objektivnih čula, čula vida, čula sluha, čula pipanja, pa i to samo ukoliko su ti organi aficirani na njima svojstven, specifičan, prirodan način, koji proizvodi tako krajnje slab podsticaj povišenog i specifičnog modificiranog senzibiliteta tih delova, da on ne aficira volju, već, budući neometan nekim podsticajem volje, samo prenosi razumu data iz kojih nastaje opažanje. A svaka jača ili drugačija afekcija tih čulnih oružja je bolna, tj. suprotna volji, čijem objektitetu pripadaju i ta oruđa." (A. Šopenhauer, "Svet kao volja i predstava", Knjiga I).

Kod Đurića taj intenzitet afekcije ide od čisto objektivnih čula, gdje organi aficiraju na sasvim prirodan način, kakva je pjesma "Nemir", do intenzivnije afekcije, kakva je pjesma "Nježnost u čunu". Ova druga afekte sublimira u jedno otrežnjenje kao ironiju jer ("ne uzrokuje bol siromaštvo, već požuda") do bolne afekcije, kakva je pjesma "Bježi mi s očiju". Kako je rekao Šopenhauer "da svako žustro i preterano kretanje volje, tj. svaki afekat, potresa telo i njegovo unutrašnje zbivanje i remeti tok njegovih vitalnih funkcija".

"Nježnost u čunu"

"Znaš li kako u mom čunu/šapuće nježnost kao u žbunu,/pa se privijem, sledim, zmijski ubrizgam otrov, ljudski, istinski‘// Znaš li kako srce zvoni/kada se sledi krv i moli,/i podigne se velika rolna,/dah ljudski, sjemenka otrovna‘// Znaš li kako žudnja pjeva/između dva tijela snijeva,/raznježi se, potre, raširi,/pusti pipke i čedno viri‘// Znaš li kako zna da jekne/od bola kao od radosti daleke/žile u glasu i u struku,/kada se bez daha hvataš za ruku‘// Znaš li čemu sve te sitnice,/ljubav, tijelo, nježnost i trice,/srce se drobi kao stijena,/prolazi sve, a već nas nema‘"

Ono što je kod Šopenhauera volja, kao životna energija, kao postojanje, kako navodi ovaj filozof, "Biša pripisuje organskom životu", koji po njemu počinje ranije, a gasi se kasnije i da organski život traje skoro dva puta duže od svega onoga što je shvaćeno kao intelekt. Otuda, kako objašnjava Biša, "afekti i strasti imaju sjedište u organskom životu".

Stoga, navedene Đurićeve pjesme produkt su, zapravo, energije koja izvire iz stanja koje je Biša objasnio kao organski život, a Šopenhauer kao volja. "Pesme su govor strasti... Organski život je stecište gde utiču, i centar odakle polaze strasti", navodi Šopenhauer Biša.

Pjesma "Nježnost u čunu" otvara pitanje volje, intelekta i života, što su principi koje je Šopenhauer, uspostavljajući pojam besmrtnosti, podveo pod sledeće efekte: afekti, strasti, anima, animus, želja. Stoga, navedena pjesma zapravo je princip anima, naspram kojeg, ipak, poslednjom strofom izranja mens, kao racio koji pobija animus, kao pojam besmrtnosti.

Šopenhauer objašnjava: "I latinski jezik izražava izvesno osećanje za odnose između volje, intelekta i života. Intelekt je mens, dok je volja animus; što potiče od anima... Anima je sam život, dah: a animus oživotvorujuće načelo i volja u isti mah, subjekt sklonosti, namera, strasti i afekata: otuda, est mihi animus, fert anumus, za `želja mi je`, isto tako animi causa i sl. jeste, dakle osećajnost a ne glava… Predikat immortalis, besmrtan, stavlja se uz animus, ne uz mens."

Stoga, pjesma "Nježnost u čunu" predstavlja postavku samog života, koji je volja, ono što je samo po sebi nagon za životom, a ne intelekt, ono što se stiče umnim razvojem.

NASTAVIĆE SE